Prosjake možemo vidjeti u svim većim gradovima na svijetu. Što mislite o njima? Reagirate li drugačije ako vidite slijepog prosjaka? Nisu oni krivi što ne mogu vidjeti. Isus je stigao do grada Jerihona, samo trideset kilometara od svog odredišta, i tamo susreće jednog takvog slijepog prosjaka. Luka ne spominje njegovo ime, ali Marko da. Ime mu je bilo Bartimej.
Mnoštvo je zasigurno često prolazilo pored mjesta gdje je sjedio – bilo je to na putu za Jeruzalem. Pažljivo je izabrao mjesto gdje će prositi. No, nekako, njegova preostala, dobro razvijena osjetila vjerojatno su ga upozorila da je nešto drukčije kod ove skupine prolaznika. Možemo ga zamisliti, podignute glave, praznog pogleda, kako pita: Što se događa? Tko dolazi? I čuje odgovor: Isus iz Nazareta!
Je li Bartimej zadrhtao na ove riječi i je li mu um počeo raditi punom parom? „Isus iz Nazareta“ – čuo je za to ime. Isusova je slava došla čak do njegova mjesta na Jerihonskoj cesti. To je čovjek koji liječi bolesne i slijepima vraća vid. Može li ga Isus izliječiti? Sigurno je pomislio: sad ili nikad – jedina šansa koju će ikad imati. Stoga, počeo je vikati: „Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se!“ (r. 36).
Netko ispred njega okrenuo se i rekao: Šuti! Drugi su ga gledali s visoka i složili se: Da, zašuti! Srce ti se slama kad razmišljaš o ovom jadnom, usamljenom, slijepom čovjeku kojeg ušutkavaju.
No Bartimej je bio očajan. Vikao je glasnije no ikad u životu: „Sine Davidov, smiluj mi se!“ (r. 39).
Isus je čuo dvije stvari koje su ga zahvatile. Prvo, glas koji je bio glasniji od mnoštva pripadao je nekome tko je prepoznao njegov identitet – on je zaista bio obećani Mesija, potomak Davida i njegova vladavina donijet će šalom. Uz to, tko god da je ta osoba bila, tražila je milosrđe – molba koju Isus nikad nije odbio. Netko je znao da ga treba! Zar ne poželite klicati, ili plakati od radosti kad čitate Lukine sljedeće riječi: “Isus se zaustavi“ (r. 40)? Kakav trenutak! I onda „zapovjedi da ga dovedu k njemu“.
Zaustavite se na trenutak i pokušajte zamisliti ovu scenu. To je Isus. I isti je danas kao što je bio tada. I takav će biti sutra, i svako sljedeće sutra (Hebrejima 13,8). I takav je za vas. Isus čuje, Isus se zaustavlja. No sad dolazi iznenađenje. Isus postavlja pomalo neobično pitanje: “Što hoćeš da ti učinim?“ (18,41) Bartimej želi progledati.
Ostatak priče znate. Bartimej je primio duhovni vid da vidi tko je Isus, vjeru da vjeruje u ono što Isus može učiniti („da progledam“) i snagu da može nadvladati protivljenje koje je doživio i vapiti „Gospodine, smiluj se“. „I odmah progleda i uputi se za njim slaveći Boga“ (r. 43). „Uputi se za njim“ nije metafora, već prekrasna i jako dirljiva slika, zar ne? Bio je slijep, a sad vidi; bio je prosjak i Isus mu je dao ono za što je molio. Je li cijelo vrijeme znao da bi, kad bi mogao vidjeti, postojala još samo jedna stvar koju bi želio raditi? Da, slijediti Isusa.
Ponekad je dovoljna samo jedna osoba koja vjeruje u Gospodina Isusa da izvrši utjecaj na grupu ljudi. Kako je uzbuđena skupina nastavila putovanje prema Jeruzalemu, je li Bartimej zauzvrat čuo poneki glas koji je bio glasniji od mnoštva i kaže: Pogledaj, nije li ono Bartimej, slijepi prosjak? Je li onaj čovjek koji slijedi Isusa Bartimej? „I sav narod koji to vidje dade hvalu Bogu“ (r. 43). To nas uopće ne čudi!
RAZMISLITE
• Znate li nekoga tko je duhovno slijep? Molite da može vidjeti kraljevstvo Božje, vjerovati u Krista i postati dio crkve – i da, kao posljedicu toga, svi ljudi slave Boga.
