Imao sam sedamnaest godina i upravo sam završio svoj prvi semestar na fakultetu. Imao sam osjećaj da sam napredovao na području molitve. Onda su došli božićni praznici. Sjećam se da sam bio na subotnjoj večernjoj službi. Propovjednik, koji je vodio službu, počeo se moliti. Slušajući njega, shvatio sam da sam tek na početku po pitanju molitve; ovdje je bio netko tko se obraćao Bogu kao da stoji u njegovoj prisutnosti.

Bezimeni učenik u Lukinom evanđelju sigurno je osjećao isto – čak i više; jer on je čuo Isusa kako moli. Ne čudi da „mu reče, ‹Gospodine, nauči nas moliti kao što je i Ivan naučio svoje učenike›“ (11,1). Kao odgovor, Isus ga je naučio ono što je danas sveopće poznato kao „Oče naš“.

U verziji koju Luka bilježi – čini se da je Isus poučavao ove riječi više puta – to je samo trideset i šest riječi na engleskom jeziku. Izgovori se za manje od trideset sekundi. Ipak, ovo je molitva za cijeli život.

Što je to točno Isus ovog čovjeka poučio o molitvi? Zasigurno ne da s vremena na vrijeme izgovori molitvenu mantru od trideset sekundi. Kao prvo, očekivao je da njegovi učenici mole zajedno (s obzirom na to da kažemo „Daj nam svaki dan… otpusti nam… ne uvedi nas u napast“).

Stoga, što je to bezimeni učenik trebao naučiti – jednako kao i čitatelji Lukinog evanđelja koji imaju korist od zapisa ovoga učenikovog sjećanja?

Jednog dana, 1535. godine, brijač Martina Luthera, Peter Beskendorf, rekao mu je kako mu je teško moliti i tražio je njegovu pomoć. Luther je odgovorio na sebi svojstven način. Napisao je knjigu – zapravo knjižicu od možda sedam i pol tisuća riječi – nazvanu Jednostavan način molitve. Pokazalo se da je bila korisna mnogim kršćanima i tiska se do današnjeg dana.

Luther je predložio Peteru da uzme svaku frazu iz molitve Oče naš i koristi je kao okvir i poticaj za vlastitu molitvu. Naučio ga je da razmisli o svakoj izjavi i razvija je kao hvalu i molbu. Dakle, kad zazivamo „Oče“, slavimo ga zbog svega što je učinio u Kristu da bi postao naš otac, zahvaljujemo za njegovu očinsku brigu i sjećamo se da je u nebu, gdje je proslavljan i obožavan – i tako dalje, kroz svaku molbu.

Luther je rekao da, kako je Peter prolazio kroz „Oče naš“ na ovaj način, provodio je više vremena u molitvi. Zaista, od toga da mu je bilo teško moliti, došao bi do toga da mu je teško prestati – ima toliko toga za slavljenje i zahvaljivanje Bogu i molitvu.

To je bilo Lutherovo vlastito iskustvo. Zaista, kako je sazrijevao kao kršćanin, često je provodio sate i sate u molitvi. Ponekad je bio toliko zauzet da je trebao više vremena u molitvi!

Ohrabrujuće je razmišljati o tome da je Luther napisao cijeli traktat za svog brijača. Još je više ohrabrujuće da bi Isus odvojio vrijeme da pomogne bezimenom učeniku koji je osjećao da je daleko iza svoga Gospodara po pitanju molitve. Kao što je Izaija rekao o Sluzi Gospodnjem: „On ne lomi napuknutu trsku niti gasi stijenj što tinja“ (Izaija 42,3).

Ako smatrate da znate premalo o molitvi, sjetite se da vam je Isus već pokazao prvi korak i čak dao prve riječi. Stoga, „Kad molite, govorite: ‘Oče! Sveti se ime tvoje!…’“(11,2).

RAZMISLITE

• Dok su vam ove misli još uvijek u glavi, zaustavite se i odvojite malo vremena da u molitvi prođete kroz „Oče naš“ na ovaj način.