Božji su putovi otajstveni i često posve nepredvidljivi. Jedino neznanje ili arogancija (a možda i kombinacija oboje) mogu nas navesti da pomislimo da nam je posve jasno što on čini u našim životima ili kako će točno sve na kraju izvesti na dobro (Rimljanima 8,28). No nije divno samo ono što Bog čini nego i kada to čini. Savršeni su i njegovi putovi i njegov tajming.
Uzmimo kao primjer Šimuna Cirenca, koji je došao iz današnje Libije. Susrećemo ga na ulazu u Jeruzalem. Je li hodočastio iz svog rodnoga grada kako bi svetkovao Pashu? Jeruzalem je uvijek bio prenapučen na Pashu, ali možda je našao smještaj u jednom od okolnih sela. Tko zna o čemu je razmišljao dok je ulazio u grad tog petka ujutro? Možda je ostvario cjeloživotnu ambiciju: doživjeti Pashu u Jeruzalemu.
Odjednom, bez upozorenja, Šimuna rimski odred za pogubljenje okreće u suprotnom smjeru. Unovačili su ga da ponese križ na kojem će razapeti jednoga od svoja tri zatvorenika. Čini mu se da je osuđenik tako gadno pretučen da ga više ne može nositi. Križ – ili barem njegovu poprečnu gredu – stavljaju na Šimunova ramena.
On sada hoda po putu za Golgotu Isusovim stopama. Ljudi koji su promatrali ove događaje, sigurno su pomislili: Koji peh! Našao se na krivom mjestu u krivo vrijeme. Možda je i Šimun, barem isprva, pomislio isto. Luka nam više ništa ne odaje. Njemu je bilo dovoljno da ovaj prizor govori za sebe. Prizor je dramatičan prikaz Isusovih riječi koje je Luka ranije zapisao: želiš li biti Isusov učenik, trebaš svakodnevno uzeti svoj križ i njega slijediti (14,27).
Šimun sada glumi prispodobu o tome što znači biti kršćanin. Marko nam ipak daje još jedan detalj: „I prisile nekog prolaznika koji je dolazio s polja, Šimuna Cirenca, oca Aleksandrova i Rufova, da mu ponese križ“ (Marko 15,21). Kako je Marko znao tko su Aleksandar i Ruf i zašto je spomenuo ovaj detalj? Vjerojatno zato što su ova dvojica sinova Šimuna Cirenca postali kršćani i bili su poznati ranoj crkvi. Štoviše, radi li se o istom Rufu kojeg Pavao spominje u Rimljanima 16,13 kao „izabranika u Gospodinu“ i čija je majka i „njegova i moja“?
Zamislite: ako su Šimunovi sinovi i njegova supruga postali kršćani, onda je veoma vjerojatno da je, u Božjoj providnosti, ovaj čovjek, koji je jednoć bio prisiljen ponijeti Isusov križ, kasnije svojevoljno nosio taj križ jer je postao učenik raspetoga Krista. Moguće da je Kristu došla cijela uža obitelj – sve zbog ovoga „slučajnog“ susreta na putu koji je vodio izvan Jeruzalema. Pokušajmo imati ovo svakodnevno na umu.
Ovo je priča o tome kako Isus gradi svoju Crkvu. Jedan „slučajni“ susret vodi do drugoga. Jedna osoba postaje karika u lancu koji u konačnici nekog vodi do vjere u Krista. A sve ovo može započeti osobom koja smatra da se onako slučajno našla na krivom mjestu u krivo vrijeme. Međutim, u Božjim naumima, ne postoji ni „krivo mjesto“ ni „krivo vrijeme“!
RAZMISLITE
• Možda će netko jednoga dana „slučajno“ susresti kršćanina ili kršćanku koja trenutno čita ove stranice i, kao posljedica tog „slučajnog“ susreta, postati kršćankom ili kršćaninom. Nije li to predivno?! Učinite više od toga: molite da se ovo dogodi – jer „slučajnosti“ zapravo ne postoje!
