Luka želi da cijenimo Josipa iz Arimateje. On je bio „čovjek čestit i pravedan“ (r. 50). To je značilo da je bio vjeran Božjem savezu i da je primao njegove blagoslove. Poput nekih drugih ljudi u ovom evanđelju, i on „iščekivaše“ da dođe Božje kraljevstvo. I on je bio član Sanhedrina, ali se nije složio s njima u njihovoj presudi Isusu (možda njegovi članovi na krizni sastanak nisu pozvali nijednoga od onih u čiju su sumnjali odanost).
Matej i Ivan izričito nam kažu ono što se kod Luke samo podrazumijeva: i on je bio bogat čovjek (već je posjedovao grob u Jeruzalemu); štoviše, bio je tajni učenik kojem je, do ovoga trenutka, nedostajalo hrabrosti da to i prizna (Matej 27,57; Ivan 19,38). Sanhedrin je bila selektivna grupa dobro povezanih muškaraca. Jeruzalemom bi usmene poruke putovale velikom brzinom. Josip je vjerojatno brzo doznao što se dogodilo.
Isus je umro. Za Josipa je nastupio trenutak „ili sad ili nikad“. Iskoračio je iz sjenke, otišao ravno Pilatu i zatražio Isusovo tijelo. Nije to bilo lišeno ni rizika ni cijene. Ako Pilat udovolji njegovu zahtjevu i Josip osobno preuzme Isusovo tijelo, to će ga učiniti obredno nečistim. No znao je da će, u protivnom, Isusovo tijelo vjerojatno biti bačeno u zajedničku grobnicu, gdje se već nalaze kosti brojnih razbojnika – možda upravo tu na Golgoti (zato se tako nazivalo ono mjesto).
Neke su stvari puno važnije od obredne čistoće. Pilatu je vjerojatno bilo laknulo. Sada se konačno mogao opustiti i zaboraviti na problem koji je imao s Isusom. Nije ni slutio… No Josip je zato proveo tri sata bjesomučne aktivnosti. Već je prošao treći sat, a židovska je subota počinjala u šest sati – tako da nije imao puno vremena da mu Pilat odobri, vrati se na Golgotu, dogovori pomagače i odnese Isusovo tijelo u svoju obiteljsku grobnicu.
Zašto Luka obraća toliku pažnju na Isusov ukop? Čini to iz nekoliko razloga. Prvi je taj da uklanja bilo kakvu sumnju u stvarnost Isusove smrti. Za to su se pobrinuli rimski vojnici. Josip je preuzeo tijelo, a drugi su mu pomogli da ga pripremi za ukop i odnese u grobnicu. Drugi je razlog taj što Luka ovim objašnjava da nije moglo doći od zabune u pogledu mjesta Isusova ukopa. Josipov je grob bio nov te je nekoliko svjedoka vidjelo gdje se nalazio. Zatim, treće, Luka dodaje da su žene otišle pripremiti miomirise i pomasti kako bi se vratile tamo nakon subote pomazati tijelo. Drugim riječima, unatoč Isusovim poukama, nitko zapravo nije očekivao njegovo uskrsnuće. No prije nego što dođemo do uskrsnuća, trebamo još jednom sagledati Josipa.
Od svih evanđelista, Luka je u najvećoj mjeri koristio metodologiju povijesne znanosti. No povjesničari mogu biti i pjesnici i teolozi. A postoji nešto pjesnički teološki u načinu na koji uokviruje cijelo svoje evanđelje. Njegova pripovijest o Isusu započinje time što se za njega brine čovjek zvan Josip, koji ga stavlja u posuđeno počivalište u kojem još nije ležala ni jedna beba. Završava tako što se za Isusa ponovno brine čovjek zvan Josip, koji ga stavlja u drugo posuđeno počivalište, u kojem još nije položen ni jedan čovjek.
Drugim riječima, pripovijest je napravila puni krug; još je jedan Josip primio Krista u svoje srce i svoj život. Na prekretnici Lukina evanđelja, netom prije nego što je svom odlučnošću krenuo prema Jeruzalemu, Isus je rekao da učeništvo znači slijediti onoga koji „nema gdje bi glavu naslonio“ (9,58). Sada se Josip očitovao svijetu da je Isusov učenik, bez obzira na cijenu koju će trebati platiti. Stoga, odrekao se mjesta na koje je planirao nasloniti vlastitu glavu i dao ga je Isusu. Na križu se Isus odrekao svega poradi Josipa. Sada se Josip odrekao nečega što mu pripada za Isusa. Ovo znači biti učenikom.
RAZMISLITE
• Evanđelje se ponekad naziva „velikom razmjenom“. Krist je preuzeo naše mjesto i dao je sebe za nas. No to nas vodi do druge razmjene: mi dajemo sebe Kristu i živimo za njega. Potiče li vas Duh da se ponovno predate ovoj drugoj razmjeni?
