Isusova treća „riječ“ s križa zapisana u Lukinom evanđelju glasi: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!“ (r. 46), nakon čega „izdahnu“.
U Lukinom razmišljanju, ovo nisu samo Isusove posljednje riječi s križa; ove su riječi ujedno posljednji znak koji nam daje unutarnji značaj onoga što se događa na Golgoti. Na putu prema Jeruzalemu načuli smo mnoge Isusove razgovore. No samo jedan od njih možemo usporediti s ovim trenutkom. Sada i ovdje imamo konzumaciju onoga što se dogodilo u Getsemanskom vrtu.
Ovdje – na neki način – Isus se „susreće“ sa svojim Ocem. Premda ga Isus često spominje u ovom evanđelju, izravno ga oslovljava samo triput (10,21-22; 22,42 i 23,46). U Getsemanskom vrtu ljudska volja našega Gospodina borila se pokoriti volji Očevoj – jer je njegova sveta duša zazirala od implikacija ispijanja čaše koju im je Otac pružao.
Tamo se suočio sa zahtjevom da učini ono što nije htio učiniti – naime, da ispije čašu gnjeva Božjega i da stoga iskusi strašan osjećaj napuštenosti. No ovdje isti naš sveti Spasitelj uvjereno predaje svoj duh skrbi svoga Oca. Što se dogodilo? Što se promijenilo između očajničke molbe u Getsemanskom vrtu i ove uvjerene izjave na Golgoti?Luka nam daje dvije naznake:
Prva naznaka: U Rimskom Carstvu dan je započinjao u 6 sati ujutro. Sada je bilo „oko šeste ure“: podne – doba dana kada je sunce obično na svom zenitu. No ne i toga dana. Sljedeća će tri sata zemlja biti uronjena u tamu. Luka ovo bilježi kao činjenicu, ali nema sumnje da se to dogodilo i kao znak – kao događaj dubokog značaja. Nebesa su postala tamna jer kroz njih nisu mogle prodrijeti sunčeve zrake. Jedno kratko vrijeme, činilo se kao da se cijela tvorevina ubacila „u rikverc“ te je Bog rekao: Neka NE bude svjetlost (nasuprot Postanku 1,3). Lice njegovo više nije obasjavalo Zemlju. Štoviše, Aronov blagoslov („Neka te blagoslovi Jahve i neka te čuva! Neka te Jahve licem svojim obasja… Neka pogled svoj Jahve svrati na te i mir ti donese“, Brojevi 6,24-26) prestao je biti na snazi. Isusovo je iskustvo bilo obrnuto od Davidova, koji je mogao reći: „Pa da mi je i dolinom smrti proći… ti [si] sa mnom“ (Psalam 23,4). Sama je priroda odjenula teške boje žalosti jer su Krista Stvoritelja ubijali grešni ljudi, dok je na križu podnosio Božje prokletstvo (Galaćanima 3,13).
Druga naznaka: Luka bilježi još jedan događaj. Ogromna se hramska zavjesa razdriješe po sredini (23,45). Razdiranje haljine bio je znak tuge, smrti i žalosti. Je li Bog razdro svoje „hramske haljine“ zbog smrti svoga ljubljenog Sina? Možda. No više od toga, oskvrnavio je jeruzalemski hram. Hramska zavjesa više nije bila pregrada između Boga i čovjeka. No ne samo hramska zavjesa nego i Kristovo se tijelo razdriješe kako bi otvorilo novi i živi put u njegovu prisutnost (Hebrejima 10,20).
Isusovo je djelo bilo dovršeno; stoga je sada povikao „iza glasa“ trijumfalno i radosno: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!“ (23,46). Je li još uvijek meditirao o psalmima? Ako je bilo tako, u ovom je trenutku otišao daleko od Psalma 22,2 („Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“) i dosegao Psalam 31,6 („U tvoje ruke duh svoj predajem“). Štoviše, sada je ponovno Boga nazivao „Ocem“. Luka jednostavno dodaje: „To rekavši, izdahnu“. Isusova poslušnost Ocu i njegova patnja imale su pasivnu dimenziju; razapeli su ga zli i okrutni ljudi. No bio je i aktivno poslušan: „ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu“ (Filipljanima 2,8).
Njegovo je djelo sada bilo dovršeno. Došao je čas da ode kući svom Ocu. Odahnuo je i predao se u njegove ruke. Vojnici podno Isusova križa nisu ni primijetili da je Isus umro (Ivan 19,33) – bili su okupirani bacanjem kocke kojom su mogli dobiti njegovu odjeću i općenito zlostavljanjem zajedno s drugima, da bi primijetili što je rekao. No ne i njihov zapovjednik, satnik. Ovaj je primijetio što se dogodilo te rekao: „Zbilja, čovjek ovaj bijaše pravednik!“ A na sve se to odazvao tako što „stane slaviti Boga“ (r. 47). Isto bismo trebali i mi učiniti.
RAZMISLITE
• Mnogo je razloga zašto trebamo voljeti Gospodina Isusa. Danas mu iskažite ljubav zato što je radi vas proživio cijeli svoj život, trenutak za trenutak, u poslušnoj ljubavi svome nebeskom Ocu – pa čak i onda kada mu je bilo najteže.
