Kršćanstvo i rođenje znanosti
Kad slušamo nove ateiste, teško da bismo pomislili da su modernu znanost razvili upravo kršćani. Dva franjevačka redovnika, Roger Bacon (oko 1214. – 1294.) i Vilim od Ockhama (oko 1285. – oko 1350.) položili su empiričke i metodološke temelje znanstvene metode. Francis Bacon (1561. – 1626.) ustanovio ju je i popularizirao. U svom eseju „On Atheism“ napisao je: „Istina je da malo filozofije naginje čovjekov um ateizmu, ali dubine filozofije vode čovjekov um religiji.“ Robert Boyle (1627. – 1691.), po kojemu je prozvan Boyleov zakon, bio je još jedan ključan igrač u razvoju znanosti. Boyle je bio gorljiv kršćanin, veoma posvećen evangelizaciji i prijevodu Biblije. Razmišljao je o tome da postane svećenik, ali je odlučio da može bolje služiti Isusu kao znanstvenik.
No je li sve to samo stvar slučajnosti, odnosno jesu li utemeljitelji znanstvene metode sasvim slučajno bili kršćani?
Povijesno kršćanstvo cijenilo je misaoni život. Srednjovjekovni samostani bili su središta akademskog proučavanja. Prva sveučilišta nastala su iz potrebe za školovanjem svećenika. Oxford i Cambridge, a poslije sveučilišta kao što su Harvard i Yale, bila su osnovana kao eksplicitno kršćanske ustanove. No rana moderna Europa nije bila jedino središte intelektualnog istraživanja. Kina i dijelovi islamskoga svijeta na nekim su poljima bili tehnički napredniji i svakako su cijenili akademska nastojanja. Zašto je onda moderna znanost nastala u kršćanskoj Europi?
Princetonski profesor i svjetski priznati filozof znanosti Hans Halvorson zagovara postojanje intrinzične poveznice između teističkog i znanstvenog svjetonazora. Znanstvenici nastoje otkriti prirodne uzroke prirodnih pojava, a ne božansku intervenciju u pokusnoj epruveti. No Halvorson primjećuje da se ova metoda nije razvila iz ateizma. Naprotiv, prvi znanstvenici vjerovali su da je naš svemir osmislio i stvorio Bog „prema nacrtu koji racionalna stvorenja poput nas mogu razumjeti“. Budući da je Bog mogao stvarati kako god je htio, „nacrt stvaranja možemo otkriti samo putem empiričkog istraživanja“. Halvorson tvrdi da teizam još uvijek pruža bolji filozofski temelj znanosti od ateizma. Ateizam sam po sebi znanosti ne pruža nikakav temelj. Ovo ne znači da ateisti ne mogu biti izvanredni znanstvenici jer mnogi su upravo to. No, kao što ateizam ne može pružiti temelj našim etičkim uvjerenjima, također ne može opravdati našu znanost.
Galileo i kopernikanska revolucija
Zamisao da je kršćanstvo neprijatelj znanosti, a da joj je ateizam saveznik, unosi pristranost u naše razumijevanje mnogih znanstvenih otkrića. Otkriće da se Zemlja okreće oko Sunca jedan je takav slučaj. Događaj u kojem je Katolička Crkva 1633. godine osudila Galilea predstavlja se kao pobjeda za ateizam, kada su se hrabri znanstvenici suprotstavili crkvi i doveli u pitanje koncepciju svemira zasnovanu na doslovnom čitanju Svetoga pisma. Doista, ova epizoda smatra se paradigmom tobožnjega trajnog sukoba između kršćanstva i znanosti: znanost napada, a kršćanstvo se povlači. Sociologinja Elaine Howard Ecklund intervjuirala je znanstvenike na elitnim sveučilištima i saznala da su mnogi naveli upravo „Galileovo mučenje od strane inkvizicije kao središnji dokaz da su religija i znanost nepomirljivo sukobljene“. Kao što Ecklundova pokazuje, ideja da su Galilea mučili zapravo je široko prihvaćen mit, nepoduprt povijesnim dokazima. No postoje tri problema u vezi ideje da priča o Galileu dokazuje trijumf znanosti nad kršćanstvom.
Kao prvo, Galileo je bio kršćanin. Gromoglasno je tvrdio da heliocentričnost ne potkopava Bibliju. Ustvari, njegov pokušaj da se bavi teološkim argumentima djelomično je bio razlog zašto je imao problema s papom, koji je prije toga bio Galileov prijatelj i podržavao njegov znanstveni rad. Nakon događaja protestantske reformacije, Katolička Crkva bila je vrlo oprezna u odnosu na teološke izjave laika. Galileov argument da su biblijski autori prilagodili jezik kapacitetu običnih ljudi bio je standardno načelo srednjovjekovne teologije. No, dok su još uvijek bješnjele teološke bitke oko reformacije, ova su pitanja imala politički naboj.
Kao drugo, prevladavajuća kozmologija prije ove kontroverze nije bila biblijska, nego aristotelijanska. Aristotelov model, u kojemu je u središtu svemira Zemlja oko koje se vrti Sunce, bio je standardna paradigma koja se poučavala na sveučilištima stoljećima prije nego što su Kopernik i Galileo zaljuljali kozmološki brod. Dakako, Aristotelov model bilo je lakše nametnuti na neke biblijske tekstove od heliocentričnog modela. No njegovo gledište da je Zemlja okrugla nije se podudaralo sa starom bliskoistočnom kozmologijom Staroga zavjeta, po kojoj Zemlja stoji utemeljena na stupovima. Stoga, kozmologija koju je Crkva zastupala prije kopernikanske revolucije nije bila kompatibilna sa strogim biblijskim literalizmom.
Treći problem s idejom da je Galileo poništio biblijski literalizam je u tome što su kršćani već stoljećima istraživali nedoslovna gledišta na biblijske tekstove u odnosu na znanost. Primjerice, Augustin iz Hipa, teolog koji je živio u 4. stoljeću, upozoravao je svoje suvremenike da ne iznose izjave o znanosti koje bi mogle osramotiti kršćansku vjeru: „Sramotno je i opasno“, napisao je, da nekršćanin „čuje kršćanina kako tumači značenje Svetoga pisma, a priča besmislice o ovim temama.“ Neki kršćani danas tvrde da nedoslovno čitanje Biblije u odnosu na bilo koje znanstveno pitanje potkopava vjerodostojnost tvrdnje o uskrsnuću. Augustin je tvrdio suprotno:
Ako [nevjernici] vide da kršćanin griješi u polju koje sami dobro poznaju i čuju kako ne odustaje od svojih bezumnih mišljenja o našim knjigama, kako će vjerovati tim knjigama u stvarima vezanima uz uskrsnuće mrtvih, nadu vječnoga života i kraljevstvo nebesko?
Prema tomu, ne samo što kopernikanska revolucija nije bila udarac ateističkih znanstvenika na ono što je oduvijek bilo literalističko gledište Svetoga pisma, nego se jednako može naviještati kao udarac kršćanskih znanstvenika na stoljeća pogrešnog razumijevanja zasnovanog na poganskoj filozofiji. Naravno, Katolička Crkva u to se vrijeme oduprla tim gledištima, međutim, kao i u gotovo svakoj znanstvenoj kontroverzi otad do danas, kršćana je bilo na obje strane.
Preuzeto iz knjige Rebecce McLaughlin Kršćanstvo pod povećalom: 12 teških pitanja za najveću svjetsku religiju, u izdanju Radosne vijesti 2024., stranice 139-143.
