Grčka riječ najčešće u Novome zavjetu prevođena kao prijatelj riječ je filos. Isus je ovu riječ izrekao osamnaest od ukupno dvadeset devet uporaba u Novome zavjetu. Najčešće taj izraz koristi u svojim poukama (npr. Lk 15,9), ali i za opis vlastitih odnosa: učenike naziva svojim „prijateljima“ (Lk 12,4; Iv 15,14) i citira kritičare koji ga nazivaju „prijatelj carinika i grešnika“ (Lk 7,34). U evanđeljima, filos obično opisuje vezu među ravnopravnima: na primjer, kada su kralj Herod i rimski upravitelj Pilat postali prijatelji tijekom procesa suđenja Isusu (Lk 23,12).
No nasuprot našim suvremenim očekivanjima, riječ filos koristila se i pri opisu hijerarhijskih odnosâ: primjerice, kada oni koji su htjeli nagovoriti Pilata da razapne Isusa kažu da on nije carev prijatelj ne proglasi li Isusa krivim (Iv 19,12). Zapravo, kao što je Daniel Eng istaknuo, filos se u grčko-rimskim odnosima često koristi za opis klijenta između pokrovitelja i klijenta, prirođeno nejednakima. Eng objašnjava: „Najstariji i najuporniji odnosi pokrovitelja i klijenta postojali su između bivšeg gospodara i njegova oslobođenog roba… Dajući slobodu, bivši bi gospodar postao pokrovitelj i mogao je očekivati da će mu njegovi klijenti iskazivati čast i odanost“. Ovaj kontekst pomaže nam osvijetliti sljedeće riječi iz Isusovih usta nakon što je rekao kako veće ljubavi nema od one da netko položi svoj život za svoje prijatelje:
Vi ste prijatelji moji ako činite što vam zapovijedam. Više vas ne zovem slugama jer sluga ne zna što radi njegov gospodar; vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga. (Iv 15,14-15)
Vidimo radikalan obrat u Isusovoj požrtvovnoj ljubavi. On koji je naš zakonski gospodar polaže svoj život za one koji bi trebali biti njegovi zakonski sluge. Isus je gospodar, pokrovitelj, učitelj – pa ipak „nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge“ (Mk 10,45). No ovaj revolucionaran obrat veze između pokrovitelja i klijenta nije sve što je Isus imao na umu. Ivanovo evanđelje podastire dokaz o Isusovu prijateljevanju sa svojim sljedbenicima u jednome drugom, poznatijem smislu.
Najslađa ljubav požrtvovnog prijateljstva odražava kako naš Spasitelj voli one koji se pouzdaju u njega.
U Ivanu 11, Marija i Marta iz Betanije pozivaju Isusa jer je njihov brat Lazar bolestan. Isus čeka dok Lazar ne umre prije nego što krene na putovanje. Tada je rekao svojim učenicima: „Lazar, prijatelj naš, spava, no idem probuditi ga“ (Iv 11,11). Isus ne kaže „Moj prijatelj“, nego „naš prijatelj“. To pokazuje kako Isus u primjeni na vlastite odnose nije koristio filos samo za odnos pokrovitelja i klijenta. Premda je Lazar mogao biti njegov filos u tom smislu, on ne bi mogao imati vezu između pokrovitelja i klijenta s drugim Isusovim sljedbenicima. Ovo nam daje naslutiti kako su njegovi učenici izrazom filos opisali postojeći odnos jedni s drugima. Lazarovo prijateljstvo s Isusovim putujućim učenicima očigledno je bilo duboko. Toma je na novosti o Lazarovoj smrti rekao drugima: „Hajdemo i mi da umremo s njime!“ (Iv 11,16). Dakle, na koji nam način ovaj kontekst pomaže razumjeti što bi Isusove riječi o prijateljstvu mogle značiti za nas?
Kako Isusova zapovijed utječe na prijateljstvo?
Isusovi učenici nisu odlučili slijediti ga misleći kako će se uklopiti s njegovim drugim prijateljima. Naprotiv, Isus je izabrao njih. Njihov zajednički život ovisio je o odnosu s njim, a ne prvenstveno o njihovu međusobnom odnosu. Nema nikakve šanse da bi carinik Matej i Šimun Revnitelj odabrali jedan drugog na aplikaciji za traženje prijatelja. Nema teorije da bi Marija Magdalena, iz koje je Isus istjerao sedam demona, i Ivana, žena Herodova upravitelja Huze, koja je napustila dvor kralja Heroda kako bi putovala s Isusom, mogle biti bliske prijateljice u bilo kojem drugom kontekstu (Lk 8,1-3). Kada Isus poziva svoje sljedbenike da vole jedni druge kao što je on volio njih, onda ne igra samo na kartu prirodnog prijateljstva. On ljude koji se možda nikada ne bi približili jedni drugima poziva na požrtvovne odnose. Jednako bismo i mi trebali biti spremni stvarati kršćanska prijateljstva s onima od kojih se potpuno razlikujemo. I premda se požrtvovna ljubav u našim umovima najviše povezuje s brakom i roditeljstvom, trebamo prepoznati kako je Isus svoju zapovijed da volimo jedni druge prvi puta izrekao ljudima koji su bili prijatelji jedni drugima.
Isusovo povezivanje duboke prijateljske ljubavi s njegovom vlastitom žrtvom za nas znači da prijateljstvo posreduje evanđelje, i to ne samo zato što u prijateljstvu govorimo istinu evanđelja jedni drugima (premda bismo trebali) i ne samo zato što govorimo istinu evanđelja prijateljima koji još ne slijede Isusa (premda moramo). Prijateljstvo posreduje evanđelje u smislu imanja oblika križa: oblikovano je za život položen u ljubavi za druge, kao što je Isus položio vlastiti život za nas. Premda kršćansko prijateljstvo može obuhvatiti i povremene odnose i redovite ohrabrujuće susrete s prijateljima koje uglavnom vidimo samo u crkvi, ono se ne smije ograničiti samo na takva prijateljstva. Moramo biti spremni za krv, znoj i suze koje lije svako ljubavlju zarobljeno srce. No kao što ćemo vidjeti, prijateljstvo ne treba oponašati druge vrste odnosa, nego ih nadopunjavati.
Jedan od načina kako Isusovi sljedbenici pokazuju svoju ljubav prema Isusu je putem ljubavi što imamo jedni za druge.
Svaka ljubav što možemo doživjeti u braku, u roditeljsko-dječjim odnosima i prijateljstvu, prema Svetom pismu zrači različitim vidovima Božje ljubavi. Najbolja ljubav što smo ikada mogli pronaći u kršćanskome braku oponaša način kako Krist voli svoju Crkvu (Ef 5,25). Najodanija roditeljsko-dječja ljubav daje nam uvid kako Otac voli Sina – ljubav što se prema Isusu širi i na njegove sljedbenike (Iv 15,9). Isto tako, najslađa ljubav požrtvovnog prijateljstva odražava kako naš Spasitelj voli one koji se pouzdaju u njega (r. 12-13).
U suvremenoj zapadnjačkoj kulturi o prijateljstvu obično razmišljamo kao o nečemu lijepome za imati, dok s druge strane smatramo kako su seksualna i romantična ljubav te roditeljsko-dječja ljubav ključne za naš uspjeh. Isus pak obrće perspektivu. Umjesto da svojim učenicima kaže da se trebaju oženiti i imati djecu, Isus im kaže da trebaju voljeti jedni druge do smrti. Kada je Isus rekao da veće ljubavi nema od žrtvovanja vlastitog života za svoje prijatelje, nije govorio hiperbolički i nije bio naivan. Naprotiv, neizbrisivom je tintom upisivao u kršćansko prijateljstvo radosnu vijest vlastite nedokučive ljubavi prema nama.
Prije nego što su završili objed, Isus je još jednom jasno obznanio svoju poruku: „Ovo vam zapovijedam: da ljubite jedni druge“ (Iv 15,17). Poslao je svoje učenike s porukom njegove velike, požrtvovne ljubavi prema grešnicima, što su oni trebali vikati s krovova. No istovremeno su je trebali utjeloviti u načinu kako vole jedni druge. Jedan od načina kako Isusovi sljedbenici pokazuju svoju ljubav prema Isusu je putem ljubavi što imamo jedni za druge.
Preuzeto iz knjige Rebecce McLaughlin Veće ljubavi nema, str. 24-29.
