Jednoga sunčanog dana šetao sam sa znanstvenikom koji je izgubio mogućnost akademskog napredovanja zato što se sukobio sa crkvenim uglednicima oko evanđelja milosti. „Ali nije važno“, među ostalim je rekao, „jer ja poznajem Boga, a oni ga ne poznaju.“ Dobacio je tu primjedbu usput, ukratko komentirajući nešto što sam rekao, ali meni se urezala u sjećanje i potaknula me na razmišljanje.
Mislim da bi malo tko među nama ikad prirodno rekao da poznaje Boga. Te riječi podrazumijevaju definitivnost i činjeničnost iskustva koje je većini nas, ako smo pošteni, strano. Možda tvrdimo da imamo svjedočanstvo i sposobni smo kvalitetno „izverglati“ priču o svojem obraćenju. Kažemo da poznajemo Boga – to je uostalom nešto što se očekuje od evanđeoskih kršćana. Međutim, bi li nam palo na pamet reći bez oklijevanja i bez osvrtanja na određene događaje u svojoj osobnoj povijesti, da poznajemo Boga? Sumnjam, jer pretpostavljam da za većinu nas iskustvo o Bogu nije nikad postalo tako živo.
Također, mislim da su rijetki među nama koji bi prirodno rekli da u svjetlu poznavanja Boga nisu važna ni prošla razočaranja i sadašnje žalosti ni kako svijet gleda na žalosti. Sasvim je jasno da je to važno većini od nas. Živimo s njima kao sa svojim „križevima“ (bar ih tako nazivamo). Kad razmišljamo o njima, često postajemo ogorčeni, ravnodušni i depresivni. Naš stav prema svijetu često se svodi na drveni stoicizam koji je stotinama kilometara udaljen od „radosti neizrecive i proslavljene“ koju je Petar unaprijed pripisivao svojim čitateljima (1 Pt 1,8). „Jadničci“, kažu nam prijatelji, „toliko su toga propatili“ – a upravo tako mi gledamo na sebe!
Bi li nam palo na pamet reći bez oklijevanja i bez osvrtanja na određene događaje u svojoj osobnoj povijesti, da poznajemo Boga?
No za ove naše privatne epske spjevove nema nikakva mjesta u mislima onih koji stvarno poznaju Boga. Oni ne razmišljaju smrknuto o propuštenim mogućnostima i nikad ne misle o stvarima koje su propustili, već samo o onima koje su stekli. „Ali što mi god bijaše dobitak, to poradi Krista smatram gubitkom“, napisao je Pavao. „Štoviše, čak sve gubitkom smatram zbog onoga najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubih i otpadom smatram: da Krista steknem i u njemu se nađem… da upoznam njega“ (Fil 3,7-10).
Kada Pavao kaže da sve što je izgubio smatra otpadom ili đubretom (dosl. prijevod KJV), ne misli samo da to ne drži vrijednim, nego i da ne živi s tim stalno na umu: koja normalna osoba provodi svoje vrijeme nostalgično snatreći o đubretu? No upravo je to ono što mnogi od nas rade. To nam pokazuje da nismo baš istinski upoznali Boga.
Preuzeto iz knjige J.I. Packera, Poznavati Boga, str. 13-14
