Kršćani nisu primili poziv da napuste svoje sekularno zvanje. Prva Korinćanima 7,17–24 to jasno kaže. Pavao sažimlje svoju pouku na tom mjestu riječima: „Svatko u čemu je pozvan, braćo, u tome neka i ostane pred Bogom“ (s. 24). Pavao je imao visoko mišljenje o Božjoj providnosti – da je Bog u svojoj suverenosti „dodijelio“ nevjernicima ili „pozvao“ nevjernike na životne položaje na kojima će njihovo obraćenje imati značajan utjecaj njemu na slavu. „U drugome svatko neka živi kako mu je Gospodin dodijelio, kako ga je Bog pozvao“ (s. 17). Pavao ne želi reći da je pogrešno da kršćanin promijeni zvanje – inače nitko ne bi postao stalni pastor ili misionar izuzev veoma mladih ljudi (za razliku od Isusa, koji je iz drvodjelstva prešao u stalnu službu u tridesetoj godini života, Lk 3,23). Pavao zapravo želi reći da prilikom obraćenja ne smijemo odmah zaključiti da trebamo promijeniti zvanje. Naprotiv, trebali bismo pomisliti da nas je Bog postavio na to mjesto i da na tom poslu trebamo očitovati njegovu vrijednost. Kao što kaže stih 24: „neka i ostane pred Bogom“.
Prema tome, goruće je pitanje za većinu kršćana: Na koji način moj život može doprinijeti slavi Božjoj u mom sekularnom zvanju? Pretpostavljam iz svega što je do sada rečeno u ovoj knjizi da je cilj života isti, bez obzira na to imate li sekularno, crkveno ili misijsko zvanje. Naš je cilj radosno veličati Krista – učiniti da ga svojim djelima prikazujemo velikim. Hvaleći se jedino križem, naš je cilj uživati u veličanju njega načinom na koji radimo. Pitanje je: Kako? Biblija nas upućuje na barem šest odgovora.
1. Boga veličamo svojim sekularnim zvanjem kroz zajedništvo s njim tijekom cijeloga dana u svem našem radu.
Drugim riječima, uživamo u tome što nam je Bog dostupan dok slušamo njegov glas, razgovaramo s njim, bacamo svako svoje breme na njega i primamo njegovo vodstvo i skrb. Biblija na ovu istinu ukazuje u 1. Korinćanima 7,24. Nakon obraćenja, ostani u svom zvanju i uživaj u Božjoj prisutnosti. „Svatko u čemu je pozvan, braćo, u tome neka i ostane pred Bogom“. Ove posljednje dvije riječi su važne. Kršćani ne idu samo na posao. Oni idu na posao „pred Bogom“. Oni ne odrađuju posao. Oni svoj posao rade „pred Bogom“. Bog je s njima.
Ovo nije jednako onim općenitim obećanjima koja se daju crkvi kao cjelini. Bog obećava crkvi kao cjelini: „Prebivat ću u njima i hoditi među njima; i bit ću Bog njihov, a oni narod moj“ (2 Kor 6,16). Obećanje za tebe i tvoje sekularno zvanje je drukčije. Kada su sveci na poslu u svom sekularnom pozivu, onda su raspršeni. Nisu zajedno u crkvi. Prema tome, zapovijed „neka i ostane pred Bogom“ obećanje je da ćeš na poslu imati osobno i pojedinačno zajedništvo s Bogom.
Evo jedan način na koji možete uživati u Božjem prisustvu i zajedništvu: budite svjesni i zahvalni što vaša sposobnost rada na bilo kojem poslu, uključujući onaj koji trenutno radite, dolazi od njegove milosti. … Sve vaše sposobnosti vida, sluha i dodira, sve vaše motoričke vještine u rukama i nogama, sva vaša umna djela zapažanja, organizacije i procjene, sve vještine koje vas čine dobrima u trenutnom poslu – sve su to darovi Božji. Spoznaja toga može vas ispuniti svjesnom i neprestanom zahvalnošću koju izražavate Bogu u molitvi. … Ponekad se divljenje Bogom budi u nama dok radimo, pa ćemo mu prošaptati hvalu: „Blagoslivljaj Jahvu, dušo moja, Jahve, Bože moj, silno si velik!“ (Ps 104,1). (…)
Ovu zahvalnost, hvalu i pouzdanje podupiru Božja obećanja koja svakodnevno možete donositi na posao. Donesite ih zapisane u Bibliji ili naučene napamet. Na ovaj vam način Bog govori tijekom dana. Ohrabruje vas: „Ne boj se, jer ja sam s tobom; ne obaziri se plaho, jer ja sam Bog tvoj. Ja te krijepim i pomažem ti, podupirem te pobjedničkom desnicom“ (Iz 41,10). Podsjeća vas da mu vaši popodnevni izazovi nisu preteški: „Gle, ja sam Jahve, Bog svakoga tijela! Meni ništa nije nemoguće!“ (Jer 32,27). Kaže vam da ne budete tjeskobni, nego da ga zamolite za svaku svoju potrebu (Fil 4,6) i veli vam: „Svu svoju brigu povjeri meni jer brinem se za tebe“ (parafraza 1 Pt 5,7). Štoviše, obećava da će vas voditi tijekom cijeloga dana: „Učit ću te, put ti kazat’ kojim ti je ići, svjetovat ću te, oko će moje bdjeti nad tobom“ (Ps 32,8). (…)
2. Krista veličamo svojim sekularnim zvanjem, kreativnošću i marljivošću koji su puni božanske radosti i pouzdanja te veličanja Boga.
Korisno je postaviti pitanje na koji se način ljudi razlikuju od dabrova, kolibrića, paukova i mrava jer tako možemo doći do srži načina na koji ljudi časte Boga svojim zvanjem. Ova su druga stvorenja vrijedni radnici, koji rade zakučaste i predivne stvari. Stoga, mora postojati više u našem poslu kojim proslavljamo Boga od takve kreativnosti i marljivosti – osim ako smo spremni reći da svojim poslom ne proslavljamo Boga drukčije nego što to čine životinje.
U čemu je razlika? Razmislite o prvim biblijskim riječima o čovjekovu stvaranju: „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih. I blagoslovi ih Bog i reče im: ‘Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite! Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji!’“ (Post 1,27–28). Činjenica da smo stvoreni na Božju sliku vodi nas ravno do našega privilegija i naše dužnosti da podložimo zemlju i vladamo njome. Drugim riječima, trebamo se truditi razumjeti, oblikovati, osmišljavati i koristiti Božju tvorevinu na načine koji ukazuju na njegovu vrijednost i potiču na štovanje. (…)
Odete li u mislima skroz natrag, prije pada u grijeh, vidjet ćete kako nema negativnih konotacija vezanih uz sekularno zvanje. Prema Postanku 2,2, sam Bog se odmarao od svoga rada stvaranja, što znači da je rad dobra, bogolika stvar. Štoviše, posljednji je čin toga božanskog rada bio čovjek, stvoren na Božju sliku da ostvaruje rad koji se odnosio na vladanje tvorevinom i njezino oblikovanje. Prema tome, kreativnost se nalazi u samoj srži smisla rada. Ako si Bog, tvoj je posao stvarati ni iz čega. Ako nisi Bog, ali si mu nalik – odnosno, ako si čovjek – tvoj je posao uzeti što je Bog stvorio, oblikovati to i koristiti kako bi veličao njega. (…)
Svakako, kada nas Bog šalje da radimo kao nositelji njegove slike, naši prokopi trebaju biti ravni, cijevi ne smiju puštati, rubovi ormarića moraju biti u istoj ravnini, kirurški rezovi čisti, obrada riječi točna i privlačna, a naši obroci hranjivi i primamljivi, jer Bog je Bog reda, ljepote i sposobnosti. (…)
Kada tako radite – bez obzira na svoje zvanje – možete uživati u slatkome miru u smiraju dana. Niste ga potratili. Bog nas nije stvorio da budemo lijeni. Stoga, oni koji napuste kreativnu produktivnost, gube radost svrhovitoga rada, rada koji ovisi o Bogu, oblikuje svijet i odražava Boga. „Sladak je dan radiši, jeo malo ili mnogo, dok bogatstvo ne da bogatašu zaspati“ (Prop 5,12). Jonathan Edwards je vjerovao da je licemjerno zanemarivati svjetovne dužnosti zbog usredotočivanja isključivo na osobnu pobožnost. (…)
3. Krista veličamo svojim sekularnim zvanjem kada ono potvrđuje i unaprjeđuje prikaz Kristove slave koji ljudi čuju u izgovorenom evanđelju.
Nema smisla prenaglasiti vrijednost sekularnog zvanja. Samo po sebi, ono nije evanđelje i nikoga ne spašava. Zapravo, bez izgovorenih riječi o Isusu Kristu, naše sekularno zvanje neće ljude potaknuti da se dive Kristovoj slavi. Zato Novi zavjet skromno naziva naš rad uresom evanđelju. Pavao oslovljava robove i kaže im neka „se svojim gospodarima u svemu podlažu, ugađaju im, ne proturječe, ne pronevjeruju, nego neka im iskazuju svaku dobru vjernost da u svemu budu ures nauku Spasitelja našega, Boga“ (Tit 2,9–10). Ovaj odlomak ne prihvaća ropstvo (koje je Pavao neizravno potkopao nazivajući obraćenog roba, Onezima, „ne kao roba, nego… kao brata ljubljenoga“, Flm 16), nego pokazuje da je način na koji radimo svoj posao „ures“ nauku Božjemu. (…)
Pavao na još jednome mjestu izražava skromnu ulogu našega zvanja u pogledu evanđelja. U 1. Solunjanima 4,11–12, potaknuo je crkvu: „da se trsite mirno živjeti, svoje činiti i raditi svojim rukama, kako smo vam zapovjedili te tako časno živite prema onima vani i nikoga ne trebate“. Ne radi se tu da će naše zvanje ikoga spasiti, nego da će naš častan život i rad ukloniti prepreke vjerovanju. Drugim riječima, dobro, pošteno zvanje nije spasonosno evanđelje Božje, ali pokvareni je kršćanski prodavač automobila mrlja na evanđelju i prepreka da ljudi spaze Kristovu ljepotu. Štoviše, lijenost može biti veća prepreka od kriminala. Trebaju li kršćani biti poznati kao kolege kojima možeš povjeriti osobne probleme, ali koji ti ne mogu pomoći s kompleksnim profesionalnim izazovima? Ne moramo birati između ovo dvoje. Biblijski mandat glasi: „Što god radite, zdušno činite, kao Gospodinu, a ne ljudima“ (Kol 3,23; usp. Ef 6,7).
Preuzeto, skraćeno i prilagođeno iz knjige Ne potrati život u izdanju Radosne vijesti, str. 139-48.
