Kristovo tijelo: osobno i ujedinjeno
Zbog naše usmjerenosti na prirodu i ulogu Crkve, od ključne je važnosti utvrditi kako se prisutnost Kristove ljubavi najbolje očituje u mnoštvu ljudskih srca. Kad apostol Pavao kaže – „Krist u vama – nada slave“ – upućuje (koristeći množinu „vi“) na to da je blagoslov dodijeljen zajedništvu ljudi.
Ne znači da Krist ne prebiva u srcu jedne osobe. Naravno da prebiva, ali nikako u srcu koje je izolirano od ostalih srca. Na posljetku, riječ je o obitelji srca u kojoj prebiva Krist (2 Kor 4,6). Gdje na Zemlji možemo pronaći tako ljubavlju ispunjenu obitelj? Pismo to jasno kazuje: samo u tijelu čija je glava Isus Krist; samo u Crkvi koja nosi njegovo ime.
Napokon smo u poziciji razumjeti čudo ove svete zajednice. No prije negoli izvučemo nekoliko implikacija, važno je ubrojiti presudnu činjenicu: iako je članstvo u Crkvi prije svega dobrovoljno, ono ne mora biti uvijek uspješno. Ono se dobiva samo po visokoj cijeni. Prema svome prirodnome stanju, ispunjeni smo grijehom i potpuno nespremni za ispunjenje Božjom prisutnošću. Na križu, činom samožrtvovanja kvantni je skok bio iznad bilo čega viđenog u ljudskoj povijesti – Krist je poništio naš dug grijeha i prebacio svoju pravednost na naš račun (Kol 2,13-14; 2 Kor 5,21).
Ne samo to, slomio je okove grijeha, postavši tako prvim čovjekom koji je prošao cijeli svoj život ne težeći za vlastitom slavom, čak do točke gdje se svojevoljno podredio sramotnoj smrti na križu (1 Iv 3,5). Svladavši naš grijeh u ova dva aspekta – plativši kaznu za grijeh i čisteći nas od grijeha – Krist nas je prilagodio članstvu u svetoj zajednici. Naše priključenje Kristovu tijelu bilo je na njegov trošak, ali nama besplatno.
Prečesto o križu razmišljamo u pojmovima njegove primjene na osobnoj razini. Zbog Evanđelja Isusa Krista, ljudsko biće kao pojedinac može biti spašeno od Božjega bijesa te može zadobiti svoje mjesto u nebeskoj vječnosti. Ove stvarnosti ne mogu biti umanjene ni na jedan način, dapače, dostojne su da im odamo slavu iz svega glasa, no kada bismo ograničili plodove Kristova djela samo na osobno spasenje, svoju bismo pobožnost sveli na svakodnevno čitanje Biblije kroz individualni pristup. Svatko tko je osobno izmiren Kristovom žrtvom uveden je u Kristovo tijelo, „kršteni smo jednim Duhom u jedno tijelo“(1 Kor 12,13). Prije svega, riječ je ujedinjenome tijelu, o Božjem narodu nanovo uspostavljenome u Kristu i kroz Krista kako bi veća dimenzija Božjega plana stvaranja poprimila veličanstvenu definiciju.
Kristovo tijelo: lokalno i univerzalno
Crkva Isusa Krista je vrlo veliko tijelo, riječ je o zajednici Kristovih vjernika rasprostranjenih diljem cijeloga svijeta. Drugim riječima, to je univerzalna Crkva. No – evo i kritičkog osvrta – univerzalna Crkva je toliko jaka koliko su njezine lokalne crkve sposobne za život. Posebno se na razini lokalnih skupština ističe dramatika Božjeg plana stvaranja. Zato se apostol Pavao molio za lokalne crkve u Galaciji i Efezu, zato je pisao lokalnim crkvama u Rimu i Solunu – iako se poslanice često osobno interpretiraju u individualnom čitanju Biblije, njihov je sadržaj prije svega bio usmjeren zajednicama ljudi koje su se nazivale lokalne crkve.
Postoji nešto genijalno u dimenziji zajedništva unutar Božjega plana. Svijet je sam po sebi, ni manje ni više, nego skup ljudskih odnosa, od kojih su mnogi uništeni, osakaćeni razdorom i svađama, u konačnici upropašteni grijehom sebičnosti. Nejedinstvo vlada na svakoj razini, od malih zajednica, kao što je brak (više od polovicu brakova u sjevernoj Americi završi razvodom), do velikih zajednica, kao što su narodi (trenutno se u svijetu vodi oko 40 ratnih sukoba), ali i na svim ostalim međurazinama (sukobi među spolovima, rasama, političkim strankama, seksualnim orijentacijama, popis problematičnih odnosa je bezgraničan). Sukobi i podjele unutar odnosa najmračnija su strana našega svijeta.
Jedinstvo u Crkvi
No lokalna je crkva posebno opremljena upravo za razbijanje takve tame. Božju obitelj prožima neraskidivo jedinstvo. Veze, koje su nekoć bile slomljene, nadnaravno su obnovljene. Čak su Hebreji i pogani, etničke skupine poznate po međusobnoj netrpeljivosti, postale jedno tijelo. Kako? „Ali, sada, u Kristu Isusu, vi koji ste nekoć bili ‘daleko’ postadoste ‘blizu’ krvlju Kristovom“ (Ef 2,13)… „ i da oba u jednome tijelu pomiri s Bogom po križu“ (Ef 2,16). Krist je zadao smrtni udarac grijehu, društvenoj bolesti egoizma i ponosa, srušivši tako zidove koji su nas odvajali i okupivši zajedno čovječanstvo u novo domaćinstvo u kojem „od dvaju naroda stvori, u sebi, jednoga novoga čovjeka, tvoreći mir… u njemu ste i vi zajedno sazdani za stan Božji u Duhu“ (Ef 2,15; 19-22).
Bog kroz Krista zapravo sebi radi prebivalište u svježe iskovanoj obitelji. To je dobro jer svojom nesebičnom ljubavlju nastanjuje sva srca svete zajednice, sve jače povezujući njezine članove, a iznova ujedinjene obitelji služe kao svjetlo nade slomljenim obiteljima svijeta. Kroz lokalne crkve, kako se one množe i šire po Zemlji, ujedinjujuća Kristova slava postaje vidljiva razorenim odnosima ovoga planeta.
Preuzeto iz knjige Timothy Savagea Crkva: novi Božji narod, u izdanju Radosne vijesti 2017., stranice 15-18.
