Duhovni darovi
Važno je cijeniti način djelovanja Božje ljubavi u praksi. Nevjerojatno, svaka nanovo rođena osoba u Kristu u lokalnu crkvu dolazi s nadnaravnim naslijeđem milostivoga Boga, darom Duha Svetoga, posebnim i jedinstvenim talentom. Može to biti dar služenja ili dar poučavanja ili dar vjere ili upravljanja ili bilo koji drugi (popis darova vidjeti u Rim 12,6-8; 1 Kor 12,7-10).
Nijedan dar ne treba podcjenjivati; svaki predstavlja neprocjenjivu dobrobit, dodijeljenu „po onoj mjeri po kojoj je Krist htio dati svoj dar“ (Ef 4,7) i svaki je učinkovit „a sve to čini jedan te isti Duh“ (1 Kor 12,11). Bog strateški raspodjeljuje darove među svojim narodom, osiguravajući lokalne crkve svim potrebnim sredstvima kako bi napredovale na njegovu slavu; „ali je Bog udove, i to svaki pojedini od njih, razmjestio na tijelu kako je htio“ (1 Kor 12,18).
Dolazimo do najvažnije stvari za razumijevanje duhovnih darova: darovao ih je Duh Sveti kako bi se prenijeli u izobilju na ostale članove tijela radi zajedničkoga rasta, „da pripravi svete za djelo službe, za izgradnju Kristova tijela“ (Ef 4,12). Kada svaki član lokalne crkve dalje preda svoj dar, kada svaka osoba duhovno ulaže u druge, rezultat je zapanjujući: članovi crkve povezani su u savez slave. „… u Krista: od koga cijelo tijelo – skupa povezano i skupa držano svakovrsnom opskrbnom vezom prema djelotvornosti što je svakom pojedinom dijelu odmjerena – ostvaruje svoj rast za izgradnju samoga sebe u ljubavi“ (Ef 4,16). Doista!
Kada vjernici obilno daju svoje darove drugim članovima tijela, privlače ih u svoju neposrednu blizinu. Dajući sebe, uvlače druge u sebe. Zakoni fizike se pojavljuju da bi bili prekršeni, a opet su savršeno smisleni. Kada se svaki član tijela angažira u nesebičnom služenju, članovi postaju sve povezaniji, toliko intenzivno da doista počinju nalikovati Kristu. Doista, u njima prebiva Kristova ljubav koja ih međusobno povezuje. Obilježena mnogim izrazima požrtvovne ljubavi, lokalna crkva postiže „mjeru punine veličine Kristove“ (Ef 4,13) i „uraste u njega koji je Glava, u Krista“ (Ef 4,15). Gledati ovo Tijelo je kao promatrati – u pravom smislu riječi – Gospodina Isusa osobno.
Snaga Crkve
Ovaj prizor nije nimalo pretjeran. On je kao nuklearna fuzija. Atomi su među najsitnijim i najneprimjetnijim čudima prirode, ali kada se njihove malene jezgre spoje, stvara se nevjerojatno snažna reakcija. Kada se nekoliko takvih spojenih atomskih jezgri spoje, stvara se nešto puno jače: eksplozija termonuklearne energije, sposobna upaliti svjetla nekoliko velikih gradova.
Kako može tako sitan i neprimjetan atom proizvesti tako golemu količinu energije? Dok sam bio mlađi, često sam si postavljao ovo pitanje surfajući pokraj nuklearne stanice San Onfore, u Kaliforniji. Dok bi čekao dobar val, gledao bih goleme kupole i čudio se tisućama stupova postavljenih kao dobro uvježbana vojska, spremna da prenese veliku količinu energije s malih čestica, nevidljivih golim okom. Mojem umu bilo je to neshvatljivo.
Ipak, energija nuklearne fuzije je beznačajna u usporedbi sa snagom lokalne crkve. Kada članovi lokalne crkve prelijevaju jedni u druge Božju ljubav, događaju se nevjerojatne „eksplozije“, reakcija za reakcijom, stvara se dovoljno energije ne samo da bi se mogao osvijetliti grad neonskom rasvjetom i da bi se mogle pokrenuti sve mikrovalne pećnice u njemu već, puno važnije, da se može donijeti duhovno svjetlo svijetu koji umire u tami. Očima iznurenih građana svijeta, u kaljuži razdora i podjele, ljubav lokalne crkve može biti revitalizirajuća slika. Prouzročit će da mnogi glasno slave i časte Izvor te ljubavi (Mt 5,16).
Ljubav i Crkva
Stoga, apostol Pavao nikad nije prestajao hrabriti lokalne crkve: „A povrh svega toga zaodjenite se u ljubav, koja je veza savršene skladnosti“ (Kol 3,14); „nikomu ništa ne budite dužni osim da ljubite jedan drugoga, jer tko ljubi bližnjega, ispunio je Zakon“ (Rim 13,8); „Sada ostaje vjera, ufanje i ljubav – to troje – ali je najveća među njima ljubav (1 Kor 13,13).; „… nego ljubavlju služite jedan drugomu, jer je sav Zakon ispunjen jednom jedinom zapovijedi: ‘Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!“ (Gal 5, 13-14); „A vas neka Gospodin učini da rastete i obilujete u ljubavi jedan prema drugome…“ (1 Sol 3,12).
Sličan je poziv poslao apostol Ivan: „jer ovo je poruka koju smo čuli otpočetka: ljubimo jedan drugoga“ (1 Iv 3,11); „Ljubljeni, ljubimo jedan drugoga, jer ljubav dolazi od Boga“ (1 Iv 4,7). Također, apostol Petar je napisao: „Prije svega, imajte žarku ljubav jedan prema drugomu“ (1 Pet 4,8). Ova ohrabrenja, bez sumnje, imaju potvrdu i u Isusovim riječima: „Ako imadnete ljubavi jedan prema drugome, po tom će svi upoznati da ste moji učenici“ (Iv 13,35). Ljubav je sine qua non (lat., „uvjet bez kojeg se nešto ne može ostvariti“, op. prev.) Božje obitelji.
Primjer kako takva ljubav djeluje u praksi sveprisutan je u apostolskom kanonu: „Nosite bremena jedni drugima, te ćete tako ispuniti zakon Kristov“ (Gal 6,2); „Ne gledajte pojedini na svoju vlastitu korist nego i na korist drugih!“ (Fil 2,4); „Pazite da nitko nikomu ne vraća zlo za zlo, već uvijek nastojte promicati dobro…“ (1 Sol 5,15); „Mjesto toga budite jedan prema drugome prijazni, puni milosrđa! Opraštajte jedan drugome…“ (Ef 4,32); „Radujte se s onima koji se raduju! Plačite s onima koji plaču! Budite istog osjećaja jedni prema drugima!“ (Rim 12, 15-16). Dodatni primjeri mogli bi se nabrajati unedogled budući da nema granica načinima na koje lokalna crkva očituje bezgraničnu Kristovu ljubav. To je ljubav koja nadilazi znanje (Ef 3,19). Ne postoje riječi kojima bi se opisala strateška važnost ove ljubavi. Lokalna crkva i njezina ljubav predstavljaju jedini siguran protuotrov postmodernom svijetu potopljenom u grijeh i očaj. Ljudi se danas trude koračati kroz život, održavajući smisao svome postojanju, ali uporno tonu u živo blato nesigurnosti i zbunjenosti. Tražeći prijateljstvo, na svojoj duši samo dobivaju rane. Žudeći za društvom, postaju ukaljani samoćom. Tražeći sigurnost, završavaju u sumnji. Žudeći za bezbrižnošću, uništeni su tjeskobom.
Ljudi su iscrpljeni, nasukani u mraku, s vrlo malo stvarnog zadovoljstva, a ipak tumaraju tražeći utjehu u bilo čemu što im može skrenuti pažnju s njihovih praznih života – ekran, pivo, razonoda. Kada im se i to pokaže ispraznim, u njihovim životima zavlada očaj i oni počinju željeti – počinju moliti – da njihov plač čuje netko gore, netko tko im pozornost može odvući na nešto lijepo, nešto bitno, nešto uzvišeno – bilo što, sposobno da istjera očaj i upali svjetlo nade.
Postoji nešto što navješćuje takvo oslobođenje. Riječ je o nečemu toliko sjajnom da doslovce može promijeniti svoju okolinu. To je Kristovo tijelo. Uhvatiti svjetlucanje lokalne crkve, lokalnu crkvu na djelu, čiji članovi djeluju u međusobnoj ljubavi, izlijevajući Božje milostive darove u živote jedni drugih, neprekidno demonstrirajući požrtvovnu ljubav Isusa Krista, svjedočanstvo je puno jačega svjetla, koje svjetovni um nije u stanju niti početi upijati. Tada postaje očito što nedostaje društvu – ljubav bez koje duše venu i umiru, ljubav za kojom svi ljudi (bilo da znaju za nju ili ne) strastveno žude. Takva se ljubav isključivo nalazi u lokalnoj crkvi.
Beskompromisna Crkva
To nas dovodi do ključnoga pitanja. Hoće li lokalna crkva ispuniti svoju misiju i sjati kao svjetionik u mraku? Također, hoće li podnijeti bol kako bi sačuvala svoju ulogu spremišta trinitarne ljubavi? Nimalo ne iznenađuje što je Pavao preklinjao braću i sestre u Kristu da njeguju svoju ljubav i zadrže jedinstvo po svaku cijenu:
Ako što vrijedi pobuda u Kristu, ako što ljubezna utjeha, ako zajednica s Duhom, ako nježnost i samilost, učinite potpunom moju radost: budite složni, imajte istu ljubav, isto srce i jednu te istu misao! Ne činite ništa iz sebičnosti ili tašte slave, nego u poniznosti smatrajte jedan drugoga većim od sebe! Ne gledajte pojedini samo na svoju vlastitu korist nego i na korist drugih! Težite među sobom za onim za čim treba da težite u Kristu Isusu! (Fil 2,1-5)
Toliko toga ovisi o jedinstvu lokalne crkve. Ona mora biti sačuvana s najvećom budnošću.
Možemo biti zahvalni što lokalna crkva u tome nastojanju nije prepuštena sama sebi. Gospodin je osobno pouzdani vodič kad je posrijedi crkveno posvećenje. U svojoj suverenosti, uvodi svoj narod u neočekivano iskustvo patnje, jer kroz patnju ga čisti od ponosa koji u trenutku donosi razjedinjenost. Drugim riječima, uvodeći svoj narod u razne poteškoće, koje je iskusio i sam Krist, u njima rađa poniznost (bez koje nema istinske ljubavi).
On traži svoj narod da „na svome tijelu nosi smrtne patnje Isusove“ (2 Kor 4,10) i da „u svome tijelu dopuni što nedostaje Kristovim mukama“ (Kol 1,24). Postajući mu sve sličniji, „prilagođavajući se njegovoj (Kristovoj) smrti“ (Fil 4,10), ustrajno prolazeći istu vrstu progonstva i odbacivanja kakve je pretrpio Gospodin (2 Kor 13,4) – očekivana je posljedica očitovanja ljubavi toliko proturječne egoizmu svijeta da mu predstavlja smrtnu prijetnju – članovi Crkve su spremni da „u svome tijelu nose život Isusa“ (2 Kor 4,10). Spremni su postati kanalom uskrsloga života sve većem broju ljudi, potičući tako „da povećana milost učini obilno zahvalu mnogih na slavu Božju“ (2 Kor 4,15, slobodan prijevod, op. prev.). Patnja, odobrena rukom suverenoga Boga, što je paradoksalno, uzrokuje ljubav i potiče svjetlo svjedočanstva u svijetu (1 Pet 1,6-7).
Preuzeto iz knjige Timothy Savagea Crkva: novi Božji narod, u izdanju Radosne vijesti 2017., stranice 18-24.
