Kao što lokalna crkva mora čuvati unutarnje jedinstvo, tako ga mora očitovati prema van. Drugim riječima, novi Božji narod treba izbjegavati odvojenost. Dio je Božjega kozmičkoga plana da koristi obitelji kako bi prikazao svoju slavu svjetovnim očima. „… kad na vama, njima naočigled, pokažem svetost svoju… reče Gospodin Bog“ (Ez 36, 23). No čak i crkve koje prihvate svoj poziv da otvoreno zrače svjetlost mogu posrnuti u svome svjedočenju. Mogu težiti tomu da impresioniraju i privuku „autsajdere“ svjetovnim stvarima, prilagođavajući način slavljenja, način odijevanja, čak i sadržaj propovijedi kako bi zadovoljili svjetovne ukuse. Takav je pristup iz temelja manjkav. Kada lokalne crkve pokušaju dati ljudima ono što žele, dolaze u raskorak sa svrhom Evanđelja Isusa Krista. U jednom će trenutku morati to raščistiti, vratiti se i protresti svoje slušatelje otkrivenjima da iskreni sljedbenici Krista zapravo umiru svojim željama – oni se odriču sebe, uzimaju križ i slijede Isusa (Mk 8,34-35). Nevjerojatno je kako se mnoge crkve dovode u situaciju da ne kažu stvari koje je bi prvo trebale privući ljude Kristu.
Kristovo Evanđelje, suprotnost svijetu
Lokalna crkva mora biti svjesna da je za svijet najkorisnije ono što se najviše razlikuje od njega. Ne mora se truditi biti drukčijom. Samo treba biti ono što jest – svjetionik koji zrači nesebičnom Kristovom ljubavlju. I tako što živi ono što jest, zapravo voli svijet. Što može biti veća ljubav u doba izgubljenih u magli subjektivnosti nego propovijedati istinu Božje Riječi i „nepolakiranoga“ Evanđelja Isusa Krista? Što može biti veća ljubav u svijetu uronjenom u očaj, opterećenom žalosnim pjesmama, nego eksplozija neobuzdane radosti iskrenoga kršćanskog slavljenja i pjesme koje proslavljaju Krista? Što može biti veća ljubav u danima kada ljudi uzalud traže ljubav koja bi utješila njihove duše, nego navala pridošlica punih suosjećanja koje su primili na Kristovu križu? Lokalna crkva najviše voli svijet kada jasno utjelovljuje ono što svijet ne posjeduje.
Martyn-Lloyd-Jones, veliki propovjednik prošloga stoljeća, objavio je veliki izazov Crkve njegova vremena:
Izgleda da se užasavamo toga da budemo drukčiji. Odatle svi naši pokušaji i nastojanja da populariziramo crkvu i prilagodimo je ljudima… (Ali) svijet očekuje da kršćanin bude drukčiji i u njemu traži nešto drukčije, da im omogući uvid u svoj život, što često nedostaje redovitim posjetiteljima crkve… Ako se osoba u bilo kojoj crkvi osjeća kao kod kuće, a da nije povjerovala u Krista kao svoga osobnog Spasitelja, tada ta crkva uopće nije crkva, nego mjesto za zabavu i društveni klub. (Iain H. Murray, D. Martyn Lloyd-jones: The First Forty Years 1899–1939 (Edinburgh: Ban- ner of Truth, 1982), 141–42.)
Lokalna crkva se mora probuditi i postati lokalna crkva, tijelo ljudi predanih propovijedanju nerazblaženoga Evanđelja Isusa Krista.
Doista, Evanđelje mora biti središte svega što Crkva jest i što Crkva čini. Za Pavla, to znači dvije stvari: propovijedati Isusa Krista kao Gospodina, a sebe predstavljati kao slugu Isusa Krista (2 Kor 4,5). Nijedan od ovih naglasaka nije se mogao svidjeti sebično orijentiranome svijetu grčko-rimske antike, niti je ijedan od ovih naglasaka mogao dobiti podršku kao strategija za privlačenje izgubljenih. Ipak, Pavao nije ustuknuo. Nepokolebljivo je propovijedao.
Zanimljivo je što Pavao ovdje koristi glagol „propovijedati“ za više od jednog objekta, jedan označava sadržaj (Isus Krist kao Gospodin), a drugi označava ponašanje (nas kao Kristovih slugu). Središnje u Pavlovoj kerygma (grč., u ranom kršćanstvu, propovijed, navještaj da je Isus spasitelj; op. prev.) jest objava da je Isus spasitelj i da je on, Pavao, sluga. Kada pratimo Pavla i propovijedamo na taj način, i kada (kao rezultat) lokalne crkve postanu sluge u svojem svijetu, kao što je Pavao bio u svojemu – ili još bolje, kao što je Krist bio u svojemu (Mk 10,35-45) – tada se svojim propovijedanjem nećemo samo vrtjeti u krug već će ga slušatelji primiti sa zahvalnošću.
Donijeti svijet Kristu
Svaka lokalna crkva, koja u svome svijetu služi kao što je Krist služio u svome, izlaže se dvostrukome izazovu: nastoji donijeti svijet Kristu, i nastoji donijeti Krista svijetu. Najbolji način kako dovesti svijet Kristu jest pozvati ga u zajedništvo lokalne crkve. „Bio sam oduševljen“, komentirao je propovjednik Charles Spurgeon, „kad sam primijetio kako se mnogi članovi moje crkve iskreno trude dovesti grešnike u Tabernacle da čuju Evanđelje.“ Priznajemo, ovo nije jedna od modernih strategija koje primjenjuju današnje crkve, koje tvrde da svijetu moramo pristupiti na njegovu vlastitu terenu – na poslu, tijekom pauze za kavu, u sportskim klubovima, u susjedstvu, šetajući pse.
Dok će neki zagovarati da je ulazak u područje svijeta ključno za svjedočanstvo lokalne crkve, propuštamo stratešku mogućnost ako ne pozivamo svijet u svoj dom, gdje Božja obitelj zajedno slavi Krista, gdje članovi slušaju Kristovo Evanđelje, vjerno ispropovijedano i pažljivo primijenjeno, gdje ljudi služe jedni drugima, radikalno odražavajući Kristovu ljubav, gdje u kutku ovoga izmučenoga svijeta obitelji doista funkcioniraju u skladu sa slikom trojne Božje obitelji. Usred sveprisutnosti narušenih odnosa i disfunkcionalnih obitelji, gdje bi drugdje ljudi mogli vidjeti bolji način kako biti čovjekom nego među Božjom obitelji? Moramo svijet pozvati u crkve.
Ističući ovu misao, Pavao nam usmjerava pažnju na činjenicu da je organizam po imenu lokalna crkva u korijenu odnosnih jedinica. On je grupirao članove crkvenoga tijela u parove: muževi i žene, roditelji i djeca, zaposlenici i poslodavci (Ef 5,22 – 6,9; Kol 3,18 – 4,1). Odmah se može primijetiti da svaki par predstavlja jedan od tri temeljna građevna kamena društva. No značaj ovih parova ne potječe iz njihove prisutnosti u svakome društvu, već od njihove prisutnosti u Božjem društvu.
Za Pavla, lokalna je crkva temeljno svjetsko društveno zajedništvo te je zamišljena kao model svjetovnim parovima. U svojim međuljudskim odnosima, posebno u crkvenim odnosima parova u braku, u obitelji, ali i u poslu, lokalna crkva pruža primjere za slične odnose u svijetu (ponovno vidjeti Ef 5,22 – 6,9; Kol 3,18 – 4,1). Zrcaleći slavu Kristove ljubavi, svaki par svijetu otkriva bolji način održavanja odnosa. Kako će svijet vidjeti bolji način (i tada, nadajmo se, odgovoriti povjerovavši u spasenje kroz završeno Kristovo djelo) ako nije pozvan u zajedništvo lokalne crkve?
Donijeti Krista svijetu
Riječ je o drugoj strategiji proboja lokalne crkve: donijeti Krista svijetu. Svaka lokalna crkva treba strastveno nastojati ujediniti službenike (služenje ne predstavlja samo usamljene napore pojedinih članova, nego organizirane napore cijeloga tijela) u gradu, služeći bližnjima jednako kao i neprijateljima, nastojeći poboljšati uvjete života potrebitima i stvoriti uvjete u kojima čovjek može napredovati onako kako je Bog zamislio kod Stvaranja. Drugim riječima, lokalna bi crkva trebala prihvatiti misiju donošenja Božje ljubavi gradu u kojem djeluje. Riječ je o misiji koja nije naviještena samo u Starom zavjetu (Iz 58,6-10) nego i u Novome zavjetu (Mt 25,34-40), te utjelovljena u Isusovim učenjima i službi.
Ključnu nam poruku šalje prispodoba o dobrome Samarićaninu. Kristovu ljubav umnažamo kada pokupimo slomljene dijelove ljudskih života, nosimo ih na svojim leđima, kao da je riječ o našoj vlastitoj slomljenosti. I nastavit ćemo podizati takve slomljene živote dok ne zacijele – „poveže mu rane, opere ih uljem i vinom, povede ga u gostionicu i plati koliko je bilo potrebno, pokazujući milost, dokazujući što znači biti pravi bližnji“ (Lk 10,34-37; slobodan prijevod). Voljeti svoga bližnjega kao samoga sebe ne znači voljeti drugoga onoliko koliko volimo sebe, već znači uzeti tuđi život i pretvoriti ga u vlastiti. U svakome gradu, lokalne bi crkve trebale biti najbolji bližnji. „Moramo voljeti muškarce i žene za Isusa.“ (C. H. Spurgeon, Lectures to My Students (Grand Rapids, MI: Zondervan, 1954), 344)
Za ranoga kršćanstva, dvije su razorne epidemije poharale Rimsko Carstvo. Čak i najmudriji liječnici nisu bili u stanju propisati lijek protiv zaraze koja se širila, a mnogi su, uključujući poznatoga liječnika Galena, pobjegli iz gradova u sigurnost sela. Osim članova lokalne crkve:
Mnogi su kršćani pokazali bezgraničnu ljubav i lojalnost, ni u jednome trenutku ne štedeći sebe, već stalno misleći na druge. ne obazirući se na opasnost, preuzeli su odgovornost za bolesne, posvetivši se svakoj njihovoj potrebi, služeći im u Kristu, dijeleći s njima ovaj život, preuzimajući na sebe bolesti svojih bližnjih, radosno noseći njihovu bol.(Dionysius, citirao Eusebius u Eusebius: The History of the Church, prijev. G. A. Williamson (Harmondsworth, UK: Penguin, 1965), 7.22.)
Nevjernici su primijetili posredničku žrtvu kršćana: „Pogledajte kako vole jedni druge!“(Tertullian, The Ante-nicene Fathers, ur. Alexander Roberts i james Donaldson (Grand Rapids, MI: Eerdmans, 1989), Apology 39.) Kao članovi suvremene Crkve, imamo priliku iskazati poštovanje ovome svetom naslijeđu, razmišljajući strateški i gorljivo moleći za priliku da možemo zajedno donijeti Kristovu ljubav potrebitima gradova u kojima živimo, da možemo postati suprotni kulturi ovoga vremena, živeći prema vanjskome svijetu vlastitu kulturu koja je na slavu slike Isusa Krista.
Preuzeto iz knjige Timothy Savagea Crkva: novi Božji narod, u izdanju Radosne vijesti 2017., stranice 24-29.
