Raduje nas što vam možemo predstaviti prvu knjigu Ostavština najuzvišenije radosti iz serijala Labudovi nisu utihnuli, autora Johna Pipera. Zbirka je to inspirativnih biografskih djela u kojima su u fokusu životi nekih od najutjecajnijih kršćanskih vođa kroz povijest. Svaka knjiga u seriji donosi dubok, teološki promišljeni pogled na osobne borbe, vjeru i nasljeđe velikana vjere, pokazujući kako je njihovo pouzdanje u Božju milost i suverenost oblikovala ne samo njihov osobni život, nego i tijek crkvene povijesti.
John Piper kroz povijesne detalje, duhovna traženja i praktične pouke ocrtava snagu vjere i radosti u Kristu, nadahnjujući čitatelje primjerima ustrajnosti i vjernosti. Serija Labudovi nisu utihnuli je namijenjena svima koji žele upoznati duboke korijene kršćanske tradicije, otkriti bogatstvo povijesnih života i pronaći poticaj za vlastiti hod u vjeri.
Labudovi nisu utihnuli. I to je velika milost.
Prva knjiga u seriji, Ostavština najuzvišenije radosti, govori o životima trojice velikana: Aurelija Augustina, Martina Luthera i Jeana Calvina. Svaki je od ovih velikana ostavio neizbrisiv trag u povijesti Crkve upravo zato što se nije oslanjao na vlastitu snagu, nego na Boga. Augustinovo uživanje u Bogu, Lutherovo naglašavanje važnosti Božje riječi i Calvinovo izlaganje Svetoga pisma pokazali su kako radost, pouzdanje i snaga dolaze kad dopustimo Božjoj suverenosti i milosti oblikovati naše živote.
Učenje o životima i vjeri Augustina, Luthera i Calvina nije tek proučavanje povijesti, već putovanje prema dubljem razumijevanju Božje milosti, radosti i snage. Njihovi životi i poruke poziv su svima nama da iznova otkrijemo izvor prave radosti u Kristu i postanemo svjesni Božje vjernosti koja traje kroz sva stoljeća, oblikujući i našu sadašnjost.
U dva nastavka, donosimo vam zaključno poglavlje knjige pod nazivom Četiri pouke iz života nesavršenih svetaca (str. 149-152):
1. Nemojte dopustiti da vas vaše slabosti i nedostaci paraliziraju.
Oh, koliko smo puta bili u iskušenju lizati rane svoga povrijeđenog ponosa i ne učiniti neko dobro djelo jer nas je povrijedila kritika – posebno kada je bila istinita! Osjećaj da smo slabi i manjkavi može paralizirati volju i oduzeti svaku strast za vrijednim ciljem. Uspoređivanje s drugima može biti pogubna zanimacija. Kada je riječ o herojima, lako je skliznuti od želje za oponašanjem u obeshrabrenje zbog straha da smo nedorasli nekom zadatku, pa sve i do bezvoljnog odustajanja od običnog pokušaja. No poniznosti, vjere i zrelosti znak je oduprijeti se paralizi koja može nastupiti kada razmišljamo o životima poznatih svetaca. Pobjede koje su postigli nad svojim očitim grijesima i slabostima trebale bi nas potaknuti da ne budemo obeshrabreni.
Bog nikada nije koristio savršenog čovjeka, osim jednog. Niti će ga koristiti sve dok Isus ponovno ne dođe. Kad su u pitanju naše slabosti, moramo učiti od apostola i od labudova, koji su pjevali njegovu pjesmu, da je Kristova milost dovoljna i da se njegova snaga očituje u našoj slabosti. Moramo naučiti iz Pisma i iz povijesti slabašnih pobjednika: „Radije ću se dakle još više hvaliti svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova.“ (2. Korinćanima 12,9) Patnja slabašnih svetaca može ih ili potopiti u porazu ili ojačati. Od Pavla, Augustina, Luthera i Calvina možemo naučiti: „Zato uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama poradi Krista. Jer kad sam slab, onda sam jak. “ (2. Korinćanima 12,10)
Oni nisu bili savršeni, što ih čini još korisnijima u našoj borbi kroz koju se očituju naše slabosti.
Kad su u pitanju naši nedostaci i grijesi, moramo se naučiti hrabro suočiti s krivnjom. To posebno vidimo kod Luthera. Nauk o opravdanju vjerom nije ga učinio ravnodušnim prema praktičnoj pobožnosti, ali ga je učinio smjelim u milosti kad bi posrnuo. I to s pravom, kao što Mihej 7,8-9 naviješta: „Ne raduj se mome zlu, dušmanko moja, ako sam pao, ustat ću; ako boravim u tminama, Jahve je svjetlost moja. Moram podnositi srdžbu Jahvinu jer sam protiv njega sagriješio, sve dok on ne prosudi spor moj i izrekne pravdu; izvest će me na svjetlost, gledat ću pravednost njegovu.“ Čak i kada „sam protiv njega sagriješio“ – čak i kada moramo „podnositi srdžbu Jahvinu“ – kažemo optužujućem i likujućem neprijatelju: „Ne raduj se… ako sam pao, ustat ću.“ Sam Gospod, koji me s neodobravanjem kažnjava, bit će moj nezaustavljivi zagovornik i pobijedit će na sudu za mene. On će se založiti za mene. On će biti moje svjetlo. Oblak će proći. I ja ću stajati u pravednosti koja nije moja vlastita i obavit ću djelo koje mi je dao.
Učimo tajnu hrabrog suočavanja s krivnjom gledajući u postojanost grešnih svetaca koji nisu bili paralizirani svojim nedostacima. Bog ima veliko djelo za svakog od nas. Činite ga svom snagom – da, čak i sa svim svojim manama i svim svojim grijesima. I u poslušnosti takve vjere, veličajte slavu njegove milosti i nemojte se umoriti čineći dobro.
2. U borbi protiv grijeha i predaje, naučimo tajnu najuzvišenije radosti.
Malo ih je to uvidjelo ili nam primjerom pokazalo kao Augustin. Potraga za svetošću je potraga za zadovoljstvom u Bogu, a zadovoljstvo u Bogu božanski je dar najuzvišenije radosti. To je najuzvišenija radost jer, u svojoj punini, pobjeđuje sve koji se bore za vaše srce. Augustinovo ropstvo samo pokazuje koliko je uvjerljivo njegovo oslobođenje. To je bilo ropstvo „besplodnih radosti“ koje su se mogle istjerati samo superiornim – najuzvišenijim – užitkom.
Kako je slatko bilo riješiti se onih besplodnih radosti za koje sam se nekad bojao da ću ih izgubiti! … Ti si ih otjerao od mene, ti, koji si prava, najuzvišenija radost. Ti si ih otjerao i zauzeo njihovo mjesto, ti, koji si slađi od svih užitaka… O Gospode moj Bože, moje Svjetlo, moje Bogatstvo i moje Spasenje.[i]
Nitko nije uvjerljivije od Augustina naučavao da je srce stvoreno za Boga i da ništa drugo neće otjerati grešne udvarače osim spoznaje našega pravog Zaručnika. „… jer si nas stvorio za sebe i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi.“[ii]
Mnogi su, poput Augustina, rekli da je „sretan onaj tko posjeduje Boga“.[iii] No nije ih mnogo uvidjelo i reklo da je ta sreća najuzvišeniji užitak koji posvećuje dušu ljubomorom koja odbacuje idole. To je ono što moramo naučiti. Borba za svetost – borba za posvećenje – borba je koja se vodi na razini onoga što volimo, što cijenimo, što nazivamo blagom i u čemu uživamo.
Potraga za svetošću je potraga za zadovoljstvom u Bogu, a zadovoljstvo u Bogu božanski je dar najuzvišenije radosti.
Naravno, postoji stvarno odricanje i prava disciplina, izbijanje oka i odsijecanje ruke – duhovna ozbiljnost ratovanja, koju mnogi nisu postigli. No mora se reći – a apostol to kaže s autoritetom – da tajna iza ove ozbiljne discipline, kada sve drugo smatramo smećem, jest uživanje u Kristu kao dobitku (Filipljanima 3,8). Borba za svetost je borba koja se prije svega vodi potpirivanjem plamena naše strasti za Kristom. Posvećenje je pobjeda „najuzvišenije radosti“. Njegova ostavština je ostavština ljubavi.
[i] Aurelije Augustin, Ispovijesti, str. 181 (IX, 1), kurziv dodan
[ii] Aurelije Augustin, Ispovijesti, (IX, 9) str. 7
[iii] Thomas A. Hand, Augustine on Prayer (New York: Catholic Book Publishing Co., 1986.), str. 17 (On the Happy Life, 11)
