Guillaumea (Williama) Farela ponekad pamte samo kao čovjeka koji je prijetio Jeaneu Calvinu (1509.–1564.) Božjim nezadovoljstvom ako ovaj odbije priključiti se reformama u Ženevi. Međutim, Farelova živopisna služba evanđelja i gromoglasna osuda idolopoklonstva pokrenula je francusku reformaciju, oslobodila tisuće od ropstva vatikanskim praznovjericama i donijela mu nadimak „alpskog apostola.”
Njegovo papinsko srce
Rođen pet godina poslije Luthera i Zwinglija u malenom gorskom francuskom gradiću Gapu, Farel je odrastao u imućnoj obitelji koja je bila duboko vjerna manjkavoj, nezdravoj pobožnosti katoličanstva u kasnom Srednjem vijeku. Tijekom prethodnih stoljeća tradicija Rimske crkve je napustila evanđelje tako što je odbacila opravdanje vjerom i zamijenila ga zapetljanim sustavom praksi za stjecanje zasluga. Klanjanje relikvijama i svecima, molitve za mrtve, dolaženje na bogoštovlje i primanje euharistije nisu pružali istinsko rješenje za problem grijeha. Što ste više prihvaćali srednjevjekovnu pobožnost, to vam je sigurnost spasenja sve više izmicala.
Međutim, Farel nije ni u što sumnjao; gorljivo je prihvaćao katoličku pobožnost, s obitelji je hodočastio u svetište nedaleko od njihovog doma u Alpama te je gorljivo branio papinski autoritet i sustav zasluga. U pismu napisanom prijatelju mnogo godina kasnije, Farel komentira:
Samo papstvo, zapravo, nije bilo i nije toliko papi naklonjeno koliko je to bilo moje srce… Đavao se preda mnom pretvorio u anđela svjetlosti, a ne vjerujem da bi svi đavli zajedno mogli više zavarati i začarati bilo čije jadno srce nego što se to dogodilo s mojim. (William Farel, 27)
Milost je htjela da ta čarolija uskoro bude razbijena.
Protiv religijske tiranije
Godine 1509. Farel se upisao na Sveučilište u Parizu kako bi studirao filozofiju, antičke jezike i teologiju. Njegov glavni tutor, Jacques Lefévre d’Étaples (1455.–1536.), upoznao ga je s Pavlovim poslanicama i doktrinom opravdanja vjerom. Po prvi put u životu osjetivši nukanje da sam počne istraživati Pisma, Farel je počeo otkrivati prijevarnost rimskog crkvenog nauka. Zapanjio se kad je otkrio da Pismo nigdje ne spominje papu, klerikalnu hijerarhiju, transsupstancijaciju, čistilište, oproštajnice, štovanje svetaca, celibat svećenika niti bilo koji drugi sakrament osim krštenja i Gospodnje večere.
Do 1521. godine, kad Lutherova djela još nisu bila dostupna u Francuskoj, Farel je stekao slična uvjerenja: spasenje se može pronaći jedino u Kristu, jedino je Sveto pismo mjerilo vjere, a rimske tradicije tek su ljudske tradicije.
Farel je shvatio da je pobožnost u kojoj je odrastao posvećena idolopoklonstvu, a ne istinskom štovanju. Pomoću lažnog učenja nebrojeni su iskreni kršćani na prijevaru uvučeni u isprazno štovanje, koje je uvreda samome Bogu. Lamentirao je:
Oh, Bože, kakvog li užasa! Oh, sunce, možeš li obasjati takvu zemlju? Oh, zemljo, možeš li trpjeti takve ljude i davati roda takvom narodu, koji će zatim prokleti i prezreti tvojeg Stvoritelja? A ti, Gospodine Bože, zar si uistinu tako milosrdan i spor na gnjev i osvetu protiv tako velikog prijestupa koji se protiv tebe čini? (Reformed Confessions of the 16th and 17th Centuries, 92)
Zato je Farel posvetio svoj život apostolskoj službi u čijem je središtu evanđelje. „Zar da umrem,” molio je, „a da ne čujem kako se tvoja sveta Riječ otvoreno propovijeda?” (Early French Reform, 83). Najprije u Francuskoj, a zatim i u Švicarskoj konfederaciji, Farel je išao iz grada u grad i navješćivao evanđelje, podučavao Sveto pismo i osnivao crkve. Preklinjao je one koji su začarani lažnim štovanjem:
Izvucite se iz okrutne tiranije onoga tko vam je navalio to preteško breme na leđa i ramena, za koje neće ni prstom mrdnuti da vam ga makne. Dođite k Onome koji je uzeo naše breme, položio ga na svoja ramena i sada ga nosi! Pouzdajte se u njega i bit ćete sigurni; dođite samo k njemu i nikome drugome… Vjerujte u njega, a ne u svoje izgovorene ispovijedi; obraćajte se njemu, a ne ovim tiranima punima ponosa i bezakonja. (Reformed Confessions, 84)
Evangelizator do kraja
Uporan i kreativan, Farel je držao predavanja, upuštao se u teološke debate, a čak je i podizao pravne tužbe za klevetu protiv onih koji su ga vrijeđali, jer tako je dobivao dodatne prilike za svjedočenje o evanđelju. I dok su njegovi prijatelji poput Jeana Calvina i Roberta Olivetana konsolidirali reformacijsku misao i prevodili Sveto pismo na francuski, Farel je ostao neumoljivo fokusiran na svoju misionarsku zadaću.
Iako su ga tukli, kamenovali, trovali i pucali u njega, Farel je nastavio propovijedati, moliti se, evangelizirati i vršiti pastorsku službu nevjerojatnih 35 godina. Tek kad je vidio kako se evanđelje dovoljno snažno ukorjenjuje u alpskim gradovima, konačno je počeo razmišljati o braku, tako da je stupio u kontroverzan brak s Mary Thorel kad mu je bilo 69 godina. Farel je umro sedam godina kasnije, nadživjevši Calvina kao posljednjeg pripadnika prve generacije francuskih reformatora.
Francuski reformator druge generacije Theodore Beza (1519.–1605.) iznio je prikladan osvrt:Neslomljen poteškoćama, nezastrašen prijetnjama, uvredama, čak i batinama, Farel je bio taj koji je donosio Krista stanovnicima Montbéliarda, Neuchatela, Lausannea, Aquileiae i, u konačnici, Ženeve. Osim njegove velike pobožnosti, učenosti, životne nevinosti i iznimne skromnosti, posjedovao je jedinstvenu prisutnost uma, britak intelekt, snagu navješćivanja koja je bila poput grmljavine, a ne govora, i takav žar u molitvi da su oni koji bi ga čuli bili uzdignuti, kao u nebo. (History of the Christian Church, 8:213)
