On nije bio osoba koja će podizati revolucije, nego osoba koja je unosila red u predstojeći kaos. Njegov mentor Martin Luther bio je nabusit, impulzivan i silovit. Međutim, Philip Melanchthon bio je plašljivi, trezveni ujedinitelj. Luther je, prema vlastitom priznanju, bio „suština bez riječi,” dok je njegov briljantni mladi učenik bio „suština s riječima.”
Luther se nije osobito opterećivao preciznošću ni opreznošću pred zabludama; Melanchthonu su nijanse bile jača strana. Luther je rekao da se on sam služio kopljem, dok se Melanchthon služio čiodama i iglama. Luther je bio pionir koji se probijao kroz stoljeća praznovjernog žbunja pomoću apostolske mačete. Međutim, Melanchthon je, poput Bullingera u Zurichu i Calvina u Ženevi, igrao ulogu smirenog, sabranog sistemata, koji je ocjenjivao protestantski put za buduće naraštaje.
On je bio „tihi reformator” — i prikladna ravnoteža glasnome, burnome Lutheru. Ali Melanchthon nije bio samo poznat kao tih i miran čovjek, nego je povremeno znao ispoljiti eksplozivnu narav. I ne samo da je bio neobuzdano radoznao i vrhunski poznavatelj brojnih tema, nego je također bio neobično praznovjeran. Poput svakog grešnika, i on je predstavljao karakterističnu nedosljednu mješavinu kreposti i poroka, a Bog je bio voljan raditi s time.
Genije, profesor, kopilot
Rođen 1497. na jugozapadu Njemačke, Melanchthon je bio nećak slavnog humanista Johanna Reuchlina (1455.–1522.), koji je, u humanističkoj tradiciji, predložio da mladi Philip promijeni svoje prezime iz Schwartzerdt („crna zemlja”) u helenizirano Melanchthon.
Kao čudo od djeteta, Melanchthon je studirao klasike u Heidelbergu i Tubingenu, a u Wittenberg je stigao 1519. s 22 godine, upravo kad se Reformacija počela zahuktavati. Iste je godine pratio Luthera kao pomoćnik u debati u Leipzigu. Do 1521. godine izdao je prvo izdanje svojeg djela Loci Communes („Osnovni koncepti”), koja je počela kao komentar na Poslanicu Rimljanima i nastojala je povezati kršćansku teologiju, pod Lutherovim nadahnućem, s biblijskim tekstom, a ne s filozofskim kategorijama srednjevjekovnog učenjaštva.
Kako su vatre reforme bješnjele, Melanchthon je stajao uz Luthera 1529. godine u Marburgu, a zatim umjesto Luthera 1530. u Augsburgu, gdje je zastupao luteranske ciljeve — čak je i sastavio nacrt Augsburškog vjeroispovijedanja — budući da je Luther tada bježao od zakona i nije mogao doći.
Nezavisni um
Melanchthonova uska povezanost s Lutherom, međutim, nije značila da su ga svi luterani prihvaćali. Neki su još za Lutherovog života osporavali Melanchthona kao kvaritelja koji preotima Lutherov smjeli pokret u ime nečeg smirenijeg. U isto vrijeme, mnogi su itekako cijenili Melanchthonove nijanse, hladnu glavu i teološko oštroumlje te su smatrali da on na neprocjenjiv način služi svojem prijatelju pioniru.
Melanchthon je bio preoprezan mislilac da bi se u svemu slagao s Lutherom. Pa ipak, čak i kad bi došlo do neslaganja, uvijek je sebe smatrao Lutherovim učenikom. On je u razvijanju svojih teoloških spoznaja pomagao svojem mentoru, a nije se podizao protiv njega.
Njegova dva odstupanja od Luthera (zbog kojih su ga pojedini klevetnici neumoljivo prozivali) ticala su se slobode volje i Gospodnje večere. Već 1540. godine., desetljeće poslije Augsburga, odnosno šest godina prije Lutherove smrti, Melanchthon je, u ažuriranoj inačici svoje ispovijedi, u javnosti iznio obnovljeno gledište o Stolu. Njegovi protivnici optuživali su ga da je po pitanju euharistije kriptokalvinist; međutim, u drugom značajnom odstupanju jasno se udaljio od Ženeve. Melanchthon je odbacivao dvostruku predestinaciju, koju je smatrao neizbježnom posljedicom Lutherovog stava o volji te je smatrao da su barem neki Lutherovi sljedbenici otišli predaleko u svojem pogledu na slobodu volje.
Vođa luterana
Kako su godine prolazile, čak i nakon Melanchthonove smrti u Wittenbergu 1560. godine, „tihi reformator” je odnio pobjedu u jednom od svojih glavnih neslaganja, dok je u drugom pretrpio poraz. S Konkordskom formulom 1577. i Konkordskom knjigom iz 1580., „luteranska ortodoksija je umanjila doktrinu predestinacije (u prilog Melanchthonu) i potvrdila stvarnu prisutnost u euharistiji (protivno Melanchthonu)” (The Reformation, 353). S reformiranog stajališta, obje odluke otišle su u krivom smjeru i objašnjavaju neslaganja s današnjim luteranima. Možemo reći da bi Konkord bio bolji da je slušao Melanchthona po pitanju Stola, a Luthera po pitanju volje.
Kad se sve zbroji i oduzme, Melanchthon je postao intelektualni vođa luterana. Ne samo da je bio prvi sistematski teolog Reformacije i jedna od njegovih najznačajnijih ličnosti, nego je i osmislio obrazovni sustav koji je pružio luteranstvu moć da opstane, ne samo u njegovim nestabilnim danima, nego i u još burnijim vremenima koja su uslijedila. Bog je Melanchthonove darove, hirove, čak i nedosljednosti kvalitetno upotrijebio u podupiranju Reformacije kao sile koja mijenja svijet.
