Peter Mučenik Vermigli od djetinjstva je želio podučavati Božju riječ. S petnaest godina je pristupio augustinskom redu u talijanskom gradu Fiesoleu, blizu njegove rodne Firence. Poslije osam godina teološke naobrazbe, Vermigli se zaredio u svećenike i stekao je doktorat iz teologije.
U godinama poslije zaređenja Vermigliju su se otvorili novi vokacijski horizonti. Izabrali su ga za funkciju javnog propovjednika, što je u njegovo vrijeme bila izvrsna pozicija. Kako je njegovo ime stjecalo slavu u najvećim talijanskim gradovima, Vermigli je promaknut na poziciju opata u samostanu svojeg reda u gradu Spoletu, nakon čega su ga poslali na jug, u veliku baziliku San Pietro ad Aram u Napulju. Upravo se ondje njegov život zauvijek promijenio.
Obnova pravednosti
Za vrijeme boravka u San Pietru (1537.–1540.), prema njegovom kolegi i biografu Josiahu Simleru: „velika svjetlost Božje istine” počela je obasjavati Vermiglija. Ova je istina, Vermiglijevim riječima, glasila da ona „Kristova pravednost koju nam je Bog dodijelio u potpunosti obnavlja ono što nedostaje našoj slaboj i izmrcvarenoj pravednosti” (The Peter Martyr Reader, 147). Bilo je to evanđeosko probuđenje koje je transformiralo njegov život i službu.
S novim pogledom na Krista i evanđelje, Vermigli se u svibnju 1541. preselio na sjever, gdje će postati prior prestižnog samostana San Frediano u Republici Lucca. Za svojeg boravka potaknuo je niz obrazovnih i eklezijastičkih reformi, koje su uspoređivali s Calvinovim radom u Ženevi.
Pa ipak, samo petnaest godina poslije takvog evanđeoskog probuđenja, papa Pavao III. postarao se da ono propadne tako što je ponovno oformio Rimsku inkviziciju. Shvaćajući da je najpametnije ne izazivati sudbinu, odrekao se svojih zavjeta i donio tešku odluku da pobjegne iz domovine.
Od Strasbourga do Oxforda
Martin Bucer je bio taj koji je dogovorio Vermiglijev akademski položaj na Učilištu Svetog Tome u Strasbourgu. Od ovog talijanskog prognanika se očekivalo da podučava svete spise, što je on činio na temelju Starog zavjeta.
Dok je boravio u Strasbourgu, Vermigli se oženio bivšom opaticom iz Metza po imenu Catherine Dammartin – „ljubiteljicom istinske vjere” – kojoj se osobito divio zbog njezine milosrdnosti. Ona je, nakon osam godina braka, umrla u veljači 1553., ali Peter Mučenik će se ponovno oženiti – s drugom Katie – u svibnju 1559.
Nakon pet plodnih godina u Strasbourgu, Vermigli je 1547. primio poziv od Thomasa Cranmera, nadbiskupa od Canterburyja, da osnaži upravo osamostaljenu Anglikansku crkvu pomoću reformirane teologije kao kraljevski profesor teologije na Oxfordu. Među Vermiglijevim brojnim postignućima iz tog razdoblja jesu ta, da je predavao iz Poslanice Rimljanima, pisao brojne teološke traktate, zastupao protestantizam na čuvenoj Euharistijskoj debati iz 1549. te je pomagao Cranmeru u formiranju nove anglikanske liturgije.
Učenjak iz Zuricha
Nakon uspona katoličke kraljice Mary 1553. godine, Vermigli je bio primoran napustiti Englesku. Po povratku u Strasbourg odmah su ga vratili na njegovu poziciju u Višoj školi, gdje se, uz predavanje i pisanje teoloških djela, u svom domu okupljao s bjeguncima od Maryne vladavine na proučavanje i molitvu. Na koncu je prihvatio položaj predavača na Akademiji u Zurichu.
Unatoč brojnim prilikama za podučavanje diljem Europe, među kojima su bili i brojni pozivi od Calvina da predaje u Ženevi i da bude pastor talijanske zajednice u Ženevi, Vermigli je ostao u Zurichu. Jedina iznimka bilo je njegovo putovanje s Theodoreom Bezom 1561. godine na konferenciju u Poissyju, gdje je pred francuskom krunom debatirao s katoličkim liderima i svjedočio kraljici Catherine de’ Medici na njihovom materinjem talijanskom jeziku.
Učitelj Knjige
Vermigli je umro u Zurichu 12. studenog 1562. u prisutnosti svoje žene i prijatelja. Ovaj firentinski humanist i reformirani učenjak, koji je stajao rame uz rame s Calvinom i Bullingerom, bit će upamćen po svojoj predanosti Svetom pismu i žarkoj želji za evanđeoskim probuđenjem. Riječima Theodorea Bezea, on je bio „feniks koji se digao iz Savonarolinog pepela.” Čak i slika Vermiglija, koja je izvješena u Londonskoj nacionalnoj galeriji portreta, svjedoči o njegovom biblijskom uvjerenju. Na njoj Vermiglijeve prodorne oči gledaju u daljinu, izvan pozlaćenog okvira, a on pokazuje na jednu knjigu u svojoj ruci: na Bibliju.
Kad bismo na Vermiglijeve usne smjestili jednu neprolaznu tvrdnju, to bi vjerojatno bio ovaj poziv: „Uranjajmo se neprestano u Sveta pisma, trudimo se čitati ih i, po daru Kristovog Duha, ono što je nužno za spasenje bit će nam jasno, izravno i posve otvoreno” (Life, Letters, and Sermons, 281).
