Na postolju Lutherovog spomenika u Wormsu u Njemačkoj sjede četiri prethodnika protestantske Reformacije — Jan Hus, John Wycliffe, Peter Waldo i Girolamo Savonarola. Njihove osobnosti su toliko različite da različitije ne mogu biti, ali ipak je svaki od njih na svoj način nadahnuo Lutherove reforme. Za Luthera je Savonarola predstavljao osobno nadahnuće: dok je Luther 1521. godine putovao na Sabor u Wormsu da mu se ondje sudi — nakon što je spalio papinsku bulu o vlastitom izopćenju — sa sobom je nosio sliku tog dominikanskog fratra.
Dok je Luther u Wormsu bio suočen s mogućnošću da će umrijeti, možda je uspoređivao svoj život sa Savonarolinim: Savonarola je proročkim glasom osuđivao iskvarenost rimske Crkve. Njegov konflikt s papom doživio je vrhunac u Savonarolinom izopćenju i pogubljenju na lomači. Luther je takođe bio izopćen zbog svojih prigovora na papinske zloporabe položaja. I premda je Luther umakao vlastitom pogubljenju, Savonarola mu je bio osobito blizak; nakon što se dvije godine skrivao u dvorcu Wartburg, Luther je objavio Savonarolina zatvorska promišljanja o Psalmima 51 i 31 te ga je hvalio kao „tog Božjeg čovjeka iz Firence.”
Narodni prorok
Rođen 1452. godine u bogatoj obitelji u talijanskom gradu Ferrari, Savonarola je bio napredan mladić koji je volio učiti. Iako su roditelji htjeli da se bavi područjem medicine, on je s 23 godine, nakon što se razočarao sujetnošću talijanske kulture, iznenada odlučio priključiti se dominikanskom redu. Kao mladi fratar, duboko je zaranjao u pisanja Tome Akvinskog i u Sveto pismo, brzo otkrivajući svoj sveobuhvatni um, koji mu je omogućio da upamti veći dio Svetog pisma.
Savonarola je došao u Firencu 1490. godine, kad je već bio poznat zbog svoje učenosti, ali upravo ga je njegovo propovijedanje lansiralo u središte firentinskih reformi i politike. Savonarola je u firentinskoj katedrali često propovijedao tisućama ljudi na govornom jeziku, donoseći im snažne ilustracije i jednostavno izražavanje iz Svetog pisma. Navješćivao je Kristovu spasonosnu milošću s biblijskom moći, dok je u isti mah donosio veoma oštre kritike nemoralnih praksi političkih i vjerskih lidera.
Njegovo utjecajno propovijedanje, uz neke značajne događaje koji su bili izvan Savonarolog nadzora (kao što je iznenadna invazija francuskog kralja na Italiju popraćena razornom bolešću) iznenada su osnažili njegov utjecaj u Firenci. Jednako važno za njegov uspon gradskog proročkog glasa bilo je uvjerenje uvriježeno među običnim pukom o neizbježnom, veličanstvenom preokretu povezanom s posljednjim vremenima, osobito kako se približavala 1500. godina.
Izopćenik
Od 1494. do 1498. Savonarola je poticao dramatične političke i društvene promjene. Njegovo propovijedanje poprimilo je daleko proročkiji karakter. Naglašavajući Kristov povratak, pozivao je Firencu da živi poput Novog Jeruzalema. Njegova moralna reforma prelila se u političku reorganizaciju u njegovim nastojanjima da uspostavi „kršćansku republiku,” vrlo nalik onome što je Calvin kasnije učinio u Ženevi.
Pred vrhunac tih promjena organizirao je firentinsku mladež da budu uzori i pokretači reformi, što je prethodilo većem broju „lomača taštine” u znak prosvjeda protiv godišnjeg karnevala Mardi Gras. Ova mladež vodila je građane u uništavanju instrumenata kušnje kao što su karnevalske maske, igraće karte, luksuzne haljine, šminka, ogledala, čak i glazbeni instrumenti. Posljednja lomača zapaljena je na Piazzi della Signoriji u središtu Firence, 07. veljače 1497., tek koji mjesec prije nego što je papa Aleksandar VI izopćio Savonarolu.
Nakon izopćenja, Savonarolin konflikt s papom Aleksandrom VI eksplodirao je kad je papa presreo pisma koja je Savonarola poslao kraljevima Francuske, Engleske, Španjolske, Mađarske i njemačkom caru, u kojima ih je molio da sazovu crkveni sabor na kojem će svrgnuti papu zbog njegovih prijestupa. Savonarola se nije protivio funkciji pape, nego osobi Aleksandra VI te se u tome od razlikovao od kasnijih reformatora i njihovih opširnijih kritika papinskog autoriteta i katoličke doktrine.
Lutherova iskra
Premda je Savonarola prihvaćao Petrovo prvenstvo, poticao odanost Mariji i naginjao k polupelagijskom pogledu na spasenje, doktrinarno je ostao u Rimokatoličkoj crkvi. Međutim, utoliko što je Savonarola pozivao na moralne reforme, osuđivao papinske prijestupe i uzdizao autoritet Svetog pisma, on je anticipirao Reformaciju.
Iako Savonarolin samostalni reformski pokret u Firenci nije u Italiji potrajao dugo nakon njegove smrti, njegovo gorljivo propovijedanje i revne reforme razotkrile su iskvarenost Crkve poput kratkotrajne, ali svijetle šibice upaljene u mračnoj špilji. Savonarolina iskra bila je takva da je Luther – samo dva desetljeća kasnije – zapalio vlastiti oganj u ime Reformacije.
