Kada je Balthasar Hübmaier predložio debate sa svojim bivšim mentorom, Johnom Eckom, 1524. godine, nazvao je sam sebe „friedberška muha“, a poznatog njemačkog katoličkog teologa „ingolstadtski slon“. Iako je Hübmaier ponekad bio poznat po svojoj nesvakodnevnoj gladi za kontroverzama, njegov izbor nadimaka bio je pogodan. Naposlijetku, zastrašujući Eck zaradio je svoju reputaciju kao jedan od najbistrijih umova u Njemačkoj, time što je bio suparnik Martinu Lutheru u debati u Leipzigu 1519. godine. Ecku je Luther izrekao svoje poznate riječi „Ovdje stojim” na skupu u Wormsu 1521. godine. Hübmaier je, s druge strane, bio nešto poput obada – ne samo katoličkim autoritetima nego i protestantskim reformatorima, pa čak i radikalnim reformatorima, svi s kojima se slagao u ovom ili onom dijelu svoga života.
Moćnim glasom i još moćnijim pisalom, Hübmaiera se nije moglo ignorirati. Zbog njegovih argumenata za vrhovnu vlast Pisma, primarnost vjere, memorijalu narav Gospodnje večere, čitanje liturgije na narodnom jeziku, krštenje vjernika te odvojenost Crkve i države, na koncu su ga austrijske vlasti lišile života. Umjesto da se odrekne svojih uvjerenja (kao što je to činio ranije u svojem životu), anabaptista Hübmaiera su zbog njegove posvećenosti centralnosti evanđelja i čistoći crkve mučili rastezanjem i ubili spaljivanjem.
Svećenik i antisemit
Rođen u Friedbergu, Njemačkoj, 1480. ili 1481. godine, Balthasar Hübmaier nije bio plemenite krvi. Obrazovanje je počeo kasnije od većine djece, ali je ipak primio diplomu magistra na Sveučilištu u Freiburgu 1511. godine. U Ingolstadtu, gdje je primio doktorat iz teologije godinu dana kasnije, Hübmaier je upoznao Ecka, poznatog skolastičkog i patrističkog učenjaka, te je razvio svoju vještinu raspravljanja. Najbitnije od svega, dobio je reputaciju izvrsnoga oratora te je postao propovjednik i kapelan nove Crkve Djevice. Prema Hübmaierovom biografu Henryju C. Vedderu, „ključni moment njegova života“ dogodio se kada se 1516. godine preselio u Regensburg, napustivši Eckovo okrilje te postavši glavnim propovjednikom nove katedrale (Balthasar Hübmaier, 37).
Kada je stigao u Regensburg, Hübmaier je zatekao burnu kampanju čiji je cilj bio riješiti se židovskog stanovništva. Hübmaier je predvodio akciju, pomažući da iz grada izbace sve Židove do 1519. godine. Nakon što su sinagogu pretvorili u katoličku kapelicu posvećenu „lijepoj Mariji“, hodočasnici su počeli navirati u grad kako bi donijeli prinose svetištu zbog navodnih pedeset i četiri čuda koja su se zbila pod Hübmaierovim vodstvom. Kada su se lokalni dominikanski redovnici počeli žaliti na gubitak bogatstva i prestiža u njihovom samostanu, uslijedila je pravna bitka koja je natjerala Hübmaiera da se preseli u mali grad Waldshut. Tamo je Hübmaier reformirao svoj nauk i srce.
Godina odluke
Posvećujući se ponovno proučavanju Pisma, Hübmaier posebnu pažnju daje Pavlovim poslanicama, najprije Rimljanima, a onda Prvoj i Drugoj poslanici Korinćanima. U to vrijeme postaje uvjeren da je Katolička crkva otpala od apostolskog nauka. Dok je 1522. godine bio u posjeti u švicarskom Baselu, tamo upoznaje velikog humanističkog učenjaka Erazma, ali ga je začudila njegova nezainteresiranost za biblijske istine. Na povratku u Waldshut, Hübmaier počinje čitati Lutherove traktate te se poistovjećuje s Reformacijom. William R. Estep piše da je 1522. svakako za njega bila „godina odluke“ (Povijest anabaptizma, 80). Međutim, Hübmaier se ipak više poistovjetio sa švicarskim reformatorom Ulrichom Zwinglijem, nego s Lutherom.
Kada je posjetio Zwinglija na drugoj ciriškoj raspravi, s reformatorom je podijelio mišljenje u pogledu nekoliko tema, uključujući manjak biblijskih dokaza za krštavanje novorođenčadi. Zwingli je donekle imao razumijevanja spram nauka krštavanja odraslih vjernika. Hübmaierovo prvo izdano djelo, Achtzehn Schlussrede, tiskano 1524. godine, bilo je sažeto u osamnaest članaka u kojima je pozvao lokalne pastore na raspravu. Prvi je bio nedvojbeno reformiran: „Samo vjera čini nas svetima pred Bogom“. Peti je imao sljedeći naslov: „Misa nije žrtvovanje, nego sjećanje na smrt Kristovu“. Krajem godine, Hübmaier je maknuo sve slike i ikone iz crkve.
Krstitelj na spravi za mučenje
Premda je grad Waldshut branio novovjenčanog vođu protiv optužbi Ferdinanda I. iz Austrije, Hübmaier je potražio utočište u Schaffhausenu, na području Švicarske. Tamo je napisao nekoliko rasprava, uključujući O krivovjercima i onima koji ih spaljuju, knjižicu o religioznoj slobodi te važan spis o anabaptističkom pokretu.
U pismu iz siječnja 1525. godine Johannesu Oecolampadiusu, Hübmaier izjavljuje da „krštenje novorođenčadi nije stvarno“ (Balthasar Hübmaier, 108). Tri mjeseca kasnije se krstio. Onda je na Uskrs krstio više od tristo ljudi u kanti za mlijeko. Iduću godinu, Hübmaier je raspravljao o krštenju sa Zwinglijem, koji je bio izuzetno iziritiran svojim bivšim štićenikom. „Mora postojati neki vanjski oblik svjedočanstva“, Hübmaier je tvrdio, „po kojem braća i sestre mogu poznavati jedni druge, iako je vjera samo u srcu“.
Hübmaier bježi od austrijske vlade u Zürich, gdje su ga (ironično) uhitili zbog raspirivanja pobune. Heinrich Bullinger priznaje da je to zapravo bilo zbog toga što su Hübmaiera toliko cijenili njegovi kolege anabaptisti. Mučili su ga rastezanjem udova pa se on odrekao svojih uvjerenja. Međutim, nakon što je u Nikolsburgu napisao ni manje ni više nego sedamnaest rasprava, uključujući O maču, gdje potvrđuje legitimnost države i čistoću crkve, naposljetku ga austrijske vlasti uhićuju i muče. Ovaj put se nije odrekao svojih uvjerenja. Dana 10. ožujka 1528. godine spalili su ga na javnom trgu u Beču. Tri dana kasnije su i njegovoj supruzi zavezali kamen za vrat i utopili je u Dunavu.
