Dok je kralj Henrik VIII. ležao na svojoj samrtnoj postelji, htio je da jedan čovjek dođe i uzme ga za ruku. Začudo, taj je čovjek bio veliki zagovornik protestantske Reformacije.
Thomas Cranmer bio je jedan od predvodnika engleske Reformacije, ali on je nevoljki junak koji stoji uz Luthera, Calvina i druge reformatore. Nije napisao ni jednu značajnu teološku knjigu te nije bio pastor neke važne crkve. Zbilja, Cranmer je tek kasnije u životu usvojio središnje istine Reformacije. Međutim, tijekom razdoblja protestantske Reformacije oblikovao je englesku teologiju možda u većoj mjeri nego itko tko je ikad živio.
Sjeme odvajanja
Rođen 1489. u seocetu zvanom Aslockton, Thomas Cranmer je odrastao u blizini one iste Sherwoodske šume u kojoj se tri stoljeća ranije skrivao Robin Hood. Čitanje mu je išlo sporo, tako da mu je trebalo osam godina da završi četverogodišnji dodiplomski studij na Cambridgeu. Bio je ustrajan u studiranju, magistrirao je, zaredili su ga u službu i izabran je za profesora na Cambridgeu. Stekao je ugled tako što je poticao svoje studente da samostalno proučavaju Bibliju.
I dok je Cranmer provodio svoje dane mirno služeći u akademskim odborima, Engleska je proživljavala previranja. Kralj Henrik VIII. htio je poništiti svoj brak s Catherine od Aragona. Slijedom neobičnog niza okolnosti Cranmer je sugerirao nekim Henrikovim savjetnicima da engleski kralj nije, u konačnici, podložan papinskoj vlasti (na kraljevo oduševljenje). Cranmerov savjet je tako i nehotično posadio sjeme koje je odvojilo englesku crkvu od rimokatoličanstva.
Reformirani političar
Cranmer je do kraja svojeg života zamijenio rimokatoličanstvo reformiranom doktrinom, a ta je transformacija odražavala previranja i odvajanje engleske Reformacije. Dok je studirao na Cambridgeu, skeptično je čitao Martina Luthera, ali se zagrijao za reformiranu misao nakon što je upoznao Simona Grynaeusa i Andreasa Osiandera. Na koncu je odbacio doktrinu transsupstancijacije nakon razgovora sa svojim prijateljem Nicholasom Ridleyom. Cranmer je zatim objasnio svoje liturgijske reforme u razgovorima s talijanskim reformatorom Peterom Mučenikom i njemačkim reformatorom Martinom Bucerom.
Cranmerova se teologija mijenjala predramatično za engleske rimokatolike, a presporo za reformirane protestante. Nekima su (čak i danas) Cranmerove reforme djelovale isuviše osobno i politički motivirane. Međutim, on nije imao luksuz da može razrađivati apstraktna vjerovanja među nezainteresiranim akademicima. Njegova se teologija formirala u zapaljivom pastoralnom i političkom kotlu punom kriza.
Otac Anglikanske crkve
Cranmer je ostvario najveća misijska dostignuća tijekom vladavine Edwarda VI., kad je preradio javne liturgije, pastoralne propovijedi (tj., homilije), osobne molitve i članke vjere. Ovi spisi definirali su doktrinarni okvir i osobnu pobožnost, a kasnije su prerasli u Anglikansku crkvu, po čemu ga uglavnom pamte.
Cranmer je htio da svi u engleskim crkvama prihvate opravdanje samo vjerom. Pisao je:
Ovaj prijedlog – da se opravdavamo samo vjerom, besplatno i bez djela — izrečen je kako bi se jasno uklonila svaka zasluga naših djela kao nedostatnih da bi nam pribavila opravdanje u Božjim rukama, da bi se tako najjasnije izrazila čovjekova slabost i Božja dobrota; nesavršenost naših vlastitih djela i najizobilnija milost našeg Spasitelja Krista te da bi se tako zaslužnost i dostojnost za naše opravdanje pripisale jedino Kristu i prolijevanju njegove predragocjene krvi. (The Works of Thomas Cranmer, 131)
Dvostruko odricanje
Kad je rimokatolička kraljica Mary I. došla na vlast, Cranmerova reformirana uvjerenja stajala su ga života. Tijekom nesnosnog trogodišnjeg razdoblja Cranmera su utamničili, izolirali, ponižavali, ispitivali i mučili. Bio je primoran gledati kako njegove prijatelje Nicholasa Ridleya i Hugha Latimera žive spaljuju.
Kasnije, na vlastitom pogubljenju, Cranmer zamalo da nije podlegao i odrekao se svojih vjerovanja, ali ovaj, inače oprezan i tihi državnik, moćno je demonstrirao svoju vjeru u Krista dok je gorio na lomači.
Lopov na prijestolju
Međutim, trenutak koji najbolje ilustrira Cranmerovu bezvremensku ostavštinu nije bio dan njegove smrti, nego jedan dan devet godina ranije, dok je stajao kraj samrtne postelje kralja Henrika VIII. Dvadeset i sedmog siječnja 1547. kralj Henrik je bio na samrti. Poslužitelj ga je upitao koga želi kraj sebe. Kralj je zatražio Thomasa.
Kad je Cranmer stigao, kralj Henrik nije mogao govoriti. Foxe nam prepričava što se dogodilo.
Tada je nadbiskup, pozivajući ga da se pouzda u Krista i da zazove njegovu milost, zatražio da, premda ne može govoriti, ipak svojim očima ili rukom pokaže neki znak da se pouzdao u Gospodina. Tada je kralj, držeći ga za ruku, stisnuo njegovu ruku svojom što je snažnije mogao. (Foxe’s Book of Martyrs, 748)
Ovaj prizor predivno ističe najvažnije prijateljstvo u engleskoj Reformaciji. U što god kralj Henrik vjerovao kad je tog dana stiskao Cranmerovu ruku, Bog se poslužio njihovom povezanošću da bi oslobodio Englesku od rimokatoličanstva i vratio jedino istinito evanđelje.
