Wibrandis Rosenblatt rođena je 1504. godine u Säckingenu u Njemačkoj. U narednih šezdeset godina četiri puta se udavala i ostajala udovica, što je jednog pisca navelo da je nazove „Reformationfrau” — „nevjestom Reformacije.”
Ludwig Keller
Njezin brak s Ludwigom Kellerom iz 1524. bio je kratkog vijeka. U srpnju 1526., Wibrandis je s 22. godine ostala udovica s jednom kćeri, koja se također zvala Wibrandis.
Ženidbe svećenika su među vođama Reformacije postale „novi način služenja zajednici Isusa Krista.” Johannes Oecolampadius je javno zagovarao slobodu pastora da se žene, premda je sam bio neoženjen (Frau Wibrandis, 15). Oecolampadiusov prijatelj Wolfgang Capito pisao mu je: „Ako ti se ukaže na odgovarajuću osobu, smatram da ne trebaš odbiti. Imati supružnika koji je jednako revan donijet će slavu Gospodinu.”
Johannes Oecolampadius
Netko ga je jamačno uputio na Wibrandis. Dana 15. ožujka 1528. ona i Oecolampadius su se vjenčali, izazivajući stanovito čuđenje zbog dobne razlike među njima — 45 i 24 godine — ali većina prijatelja se ipak radovala. U pismu je napisao: „Gospodin mi je dao sestru i ženu… udovicu s više godina iskustva u nošenju križa. Bilo bi mi drago da je starija, ali u njoj ne vidim znake mladalačke nadmenosti. Molimo da nam Gospodin podari dug i sretan brak.” (Women of the Reformation, 82).
Tad je već prošlo više stotina godina otkako se pastori nisu ženili. Wibrandis i druge žene reformatora iz 16. stoljeća sprijateljile su se putem pisama, određujući i oblikujući ovu novu ulogu u kojoj su živjele.
Uskoro se obitelj uvećala za troje djece — Eusebiusa, Aletheiju i Irene — prije Oecolampadiusove smrti u studenome 1531. izazvane trovanjem krvi uslijed apscesa. Istog je mjeseca preminula i Capitova žena Agnes.
Wolfgang Capito
Provodadžijske sposobnosti Martina Bucera krenule su u akciju. „Moj odabir za Capita jest Oecolampadiusova udovica… Pisao mi je da ga je silno dirnuo pogled na udovicu Wibrandis i na tu djecu bez roditelja” (Women of the Reformation, 85). Wibrandis i Capito vjenčali su se 11. kolovoza 1532.
Capito je bio pastor Nove crkve svetog Petra u Strasbourgu. U njihovom kućanstvu bili su još Wibrandisina majka i četvero djece iz njezinih prethodnih brakova. Rodilo ih se još petero — Agnes, Dorothea, Irene (nakon smrti Irene Oecolampadius), Johann Simon i Wolfgang.
„Budući da je ona obuzdavala njegove ekscentričnosti, balansirala njegovim proračunom i održavala kuću lijepom, njezina postignuća spadaju u anale nezabilježenih junaštava” (Women of the Reformation, 87). Međutim, kuga iz 1540. odnijela je malenog Eusebiusa, Dorotheu, Wolfganga, kao i samog Capita.
Martin Bucer
Vijesti o Capitovoj smrti doprle su do Bucerovih kad je Elisabeth Bucer bila na samrti. Elisabeth je preklinjala svojeg muža i Wibrandis da se vjenčaju nakon njezine smrti, što su oni u travnju 1542 i učinili.
Bucer je napisao: „Ništa drugo ne želim od svoje nove žene, nego da bude vrlo pažljiva i brižna. Ona nije toliko otvorena u kritiziranju kao moja prethodna žena… Samo se nadam da ću i ja biti onoliko dobar prema svojoj novoj ženi koliko je i ona prema meni. Ali, oh, silna je bol zbog one koju sam izgubio” (Women of the Reformation, 87–88).
Možemo zamisliti da je i Wibrandis slično tugovala za svojom trojicom muževa. Po četvrti put se prilagođavala novom mužu, učeći kako da se vole i podupiru u skladu s konkretnim potrebama, službama i preferencijama.
Do 1548. godine novi su zakoni zahtijevali od protestantskih crkava da ispunjavaju uvjete s kojima se Bucer nije mogao složiti. Pobjegao je u izgnanstvo u Englesku, gdje je predavao na Cambridgeu, dok je pomagao oko prijevoda Biblije i formiranja liturgije. Nakon samo jedne godine, nakon što je pretrpio hladnu, vlažnu zimu i dugi niz bolesti, pozvao je Wibrandis da dođe. Ona je došla i na koncu je dovela i obitelj.
Tijekom zadnjih mjeseci Bucerova života Wibrandis je gotovo neprestano pazila na njega, uz to na sve načine vodeći brigu o obitelji, koja se sastojala od djece i njezine majke. Nakon što je njezin muž umro u veljači 1551., Wibrandis je napisala brojna artikulirana pisma kako bi riješila svoje financije i odvela obitelj natrag u Strasbourg. Neka su pisma bila na njemačkom, a neka na latinskom, što je otkrivalo njezinu vještinu u izražavanju i s drugim jezicima.
Ta žena Wibrandis
Da ne bismo bili u napasti vidjeti pasivnu ženu kojom su upravljale okolnosti i odluke dominantnih muškaraca, evo Wibrandisinog snažnog glasa upućenog njezinom sinu Simonu Johannu Capitu, koji je bio na sveučilištu:
Već neko vrijeme mi se ne javljaš, ali znam da, kad bi se javio, vijesti ne bi bile utješne… Da barem mogu doživjeti dan kad bih čula dobre vijesti od tebe. Tada bih umrla od radosti…. Kad bi išao stopama svojeg oca, tada bi baka, sestre i tazbina položiti svoje živote za tebe… Ako se misliš pristojno vladati, dođi kući. Ako ne misliš, čini što ti je volja. Želim ti dobru godinu. Tvoja vjerna majka. (Women of the Reformation, 93–94)
Godine 1564. kuga je odnijela 7000 ljudi u Baselu, među kojima i Wibrandis Rosenblatt. Pokopali su je uz Oecolampadiusa.
Danas se u Bad Säckingenu, njezinom rodnom mjestu, nalazi Wibrandis-Rosenblatt-Weg, kratka ulica koja vodi k obali rijeke Rhine. Pokraj ulice uzdiže se toranj protestantske crkve Evangelische Kirchengemeinde.
