Jedne prohladne travanjske noći dvanaest se redovnica u tišini ušuljalo u prikolicu s ribom i čekalo da gradski vijećnik Leonard Koppe potjera kočiju, brojeći napete minute do konačnog završetka njihovog redovničkog poziva.
Ove žene, koje su se prokrijumčarile iz samostana u Nimbschenu u Njemačkoj (u bijegu što ga je majstorski osmislio Martin Luther), riskirale su da ih kazne kao zločince ako ih uhvate, a u slučaju uspjeha čekala ih je nesigurna budućnost. Posve su ovisile o spremnosti njihovih obitelji da „sakriju” bjegunke tako što će ih primiti natrag kući. Redovnice čije su obitelji odbile morale bi pronaći muža ili otkriti neko rijetko žensko zanimanje kojim bi se mogle samostalno uzdržavati.
Katharina von Bora, jedna od redovnica, nije vidjela rješenja u tim mogućnostima pa je, nakon dvije propale prosidbe, Luther počeo smatrati sebe zaduženim za ovu bivšu redovnicu. Prgava Katharina je na koncu inzistirala da će se udati jedino za Luthera ili za njegovog prijatelja Nicolasa von Amsdorfa. Čini se da je Luther prihvatio izazov te se 13. lipnja 1525. oženio odbjeglom redovnicom.
Pastorova žena
Udaja za Luthera je za Katharinu, koja je rođena u plemenitaškoj obitelji iz višegeneracijske gospodske loze, predstavljala silazak na društvenoj ljestvici. K tome, katapultirala ju je u skandal i javni podsmijeh. Erazmo Roterdamski je čak predviđao da će njihov brak dovesti do rođenja Antikrista!
Unatoč burnoj sredini u kojoj se njihov kontroverzni brak nalazio, njihov savez pokazao se brižnim, punim ljubavi, plodnim, vjernim i dugotrajnim. Uselili su se u novi dom nazvan „crni klaustar,” a Katharina je postala začetnica „novog” poziva koji je nedostajao u srednjovjekovnom razdoblju: poziva pastorove žene.
Jutro nakon vjenčanja Katharina je započela obavljati svoj novi poziv služenjem doručka nekolicini prijatelja koji su prethodne noći prisustvovali ceremoniji. Katharinina uloga žene slavnog reformatora, majke šestero biološke djece (i nekoliko siročadi) te upraviteljice njihovog župnog dvora (što je još jedna inovacija Reformacije) i imovine postala je instruktivni uzor za žene protestantskih pastora tog vremena.
Reformatori su konkretizirali ovu ulogu kao uzvišeni vokacijski poziv s teološkim i biblijskim temeljem te su dali kršćankama novo dostojanstvo tako što su uvrstili kućanske poslove u službu evanđelja, transformirajući tako idealnu kršćansku ženu iz pređašnjeg srednjovjekovnog ideala (tj., redovnice).
Bog u svakom zadatku
Za Katharinu, taj je poziv obuhvaćao brigu o Lutheru, podupiranje njegovog rada i putovanja, skrb o njihovoj djeci te široku lepezu zadataka vezanih uz župni dvor. Renovirala je napušteni augustinski samostan koji im je služio kao dom; ugošćavala je goste koji su odsjedali u njihovih četrdeset soba; redovito je posluživala objede za trideset-četrdeset ljudi, a na domjencima i za preko stotinu; stvorila je samoodrživo kućanstvo tako što je kupovala obradivo zemljište i na njemu njegovala vrtove, voćnjake i uzgajala životinje te je tako osiguravala hranu za obitelj i goste — a uz to je pravila kruh i sir i kuhala je pivo.
U skladu s reformatorskim stajalištem da je cjelokupni život duhovan, Katharina nije pravila razliku između praktičnih i duhovnih zadataka, nego je pronalazila gorivo za svoje svakodnevne poslove u misli da je u svakoj zadaći služila Bogu. Njezina angažiranost u teologiji bila je ograničena na njezino sudjelovanje u „razgovorima za stolom” koje je Luther priređivao u njihovom župnom dvoru. Dovoljno je poznavala latinski jezik i Sveto pismo da se mogla uključivati u usijane debate za ručkom – navika koju je Luther očito poticao.
„Držat ću se Krista”
Godine 1542. Katharina i Luther su tugovali zbog gubitka njihove 13-godišnje kćeri Magdalene, o kojoj je Luther pisao: „Moja žena i ja trebamo s radošću zahvaljivati za tako sretan odlazak i blagoslovljen kraj [za Magdalenu]… pa ipak, snaga naše prirodne ljubavi toliko je velika da ne možemo, a da ne plačemo i da u srcu ne tugujemo, premda sami nismo doživjeli smrt… Čak ni Kristova smrt… ne može to potpuno ukloniti, kako bi trebala.”
Ovoj će žalosti ravna biti jedino Katharinina tuga zbog smrti samoga Martina 1546. godine, o kojoj je govorila u jednom od svojih malobrojnih preživjelih pisama:
Istinski sam strašno ožalošćena zbog toga što ne mogu nikome izraziti veliku bol svojeg srca i što drugi ne znaju kako sam i kako mi je. Ne mogu ni jesti ni piti. Ne mogu ni spavati. Da sam imala… carstvo, ne bi mi bilo tako teško što sam ga izgubila, kao kad mi je naš dragi Gospodin Bog uzeo — i ne samo meni, nego i cijelome svijetu – ovog dragog i dostojnog čovjeka.
Katharina je provela ostatak svog života tražeći pomoć od nekadašnjih Lutherovih simpatizera, u nadi da će zadržati njihov dom i djecu, sve dok nije umrla uslijed pada iz zaprežnih kola u prosincu 1552. Na svojoj samrtnoj postelji objavila je: „Držat ću se Krista kao čičak mantila.”
