Jedno od značajnijih ponovnih otkrića u Reformaciji – osobito za Martina Luthera — bilo je to, da nam je Božja riječ došla u vidu knjige: Biblije. Luther je shvaćao ovu moćnu činjenicu: Bog održava iskustvo spasenja i svetosti iz naraštaja u naraštaj posredstvom svoje knjige otkrivenja, a ne posredstvom rimskog biskupa.
Životvorni i po život opasni rizik Reformacije sastojao se u odbacivanju pape i koncila kao nepogrešivih, konačnih autoriteta crkve. Lutherov protivnik Sylvester Prierias napisao je: „Onaj tko ne prihvaća doktrinu o Rimskoj Crkvi i o rimskom pontifu kao o nepogrešivoj vjerskoj vlasti iz koje i samo Sveto pismo crpi svoju snagu i autoritet, heretik je” (Luther, 193). Iz toga je slijedilo da će Luther biti isključen iz Rimokatoličke Crkve. „Ono što je kod Luthera novo,” govori Heiko Oberman, „jest ideja o apsolutnoj poslušnosti Svetom pismu nasuprot svakoj drugoj vlasti, pripadala ona papi ili koncilima.” (Luther, 204).
Ovo ponovno otkrivanje Božje riječi iznad svake druge zemaljske moći oblikovalo je Luthera i cjelokupnu Reformaciju. Pa ipak, Lutherov put k tom ponovnom otkriću bio je mukotrpan, a započeo je u njegovoj 21. godini s olujnim nevremenom.
Bojažljivi redovnik
Dok se 2. srpnja 1505. vraćao kući iz pravne škole, Luthera je zateklo olujno nevrijeme, kad ga je munja bacila na tlo. Zavapio je: „Pomozi mi, sveta Ano! Postat ću redovnik!” Petnaest dana kasnije, Luther je – na posvemašnje čuđenje svojeg oca – napustio studij prava i održao svoj zavjet.
Pokucao je na vrata augustinskih pustinjaka u Erfurtu i zamolio priora da ga primi u njihov red. S 21 godinom Luther je postao augustinski redovnik. Tijekom svoje prve mise održane dvije godine kasnije Luther je bio toliko svladan pomišlju na Božje veličanstvo, da zamalo da nije klisnuo. Prior ga je uvjerio da ipak nastavi.
Međutim, ovaj incident sa strahom i drhtanjem neće biti jedini u Lutherovom životu. I sam će se Luther kasnije prisjećati tih godina: „Premda sam kao redovnik živio besprijekorno, osjećao sam da sam pred Bogom grešnik s vrlo nemirnom savješću. Nisam mogao vjerovati da bi ga moje zadovoljstvo umirilo” (Selections, 12).
Luther će se oženiti tek za dvadeset godina — s Katharinom von Bora 13. lipnja 1525. — što znači da je živio kao samac sa spolnim kušnjama do svoje 42. godine. Međutim, „u samostanu,” rekao je, „nisam razmišljao o ženama, novcu ni imovini, nego je moje srce treptalo i vrpoljilo se, ne znajući hoće li me Bog obasuti svojom milošću.” U potpunosti ga je prožimala čeznja da spozna sreću u Božjoj naklonosti. „Kad bih mogao vjerovati da se Bog ne ljuti na mene,” rekao je, „od radosti bih dubio na glavi.”
Radosna vijest: Božja pravednost
Godine 1509. Lutherov je dragi pretpostavljeni, savjetnik i prijatelj Johannes von Staupitz dopustio Lutheru da počne podučavati iz Biblije. Tri godine kasnije, 19. listopada 1512. u dobi od 28 godina Luther je primio doktorat iz teologije, a von Staupitz mu je predao katedru biblijske teologije na Sveučilištu u Wittenbergu, koju je Luther držao do kraja života.
Kad se Luther bacio na čitanje, proučavanje i podučavanje iz Biblije na izvornim jezicima, njegova je nemirna savjest kuhala ispod površine — osobito kad se susreo s pojmom Božje pravednosti u Rimljanima 1,16–17. Za Luthera je Božja pravednost mogla značiti samo jedno: Božju pravednu kaznu nad grešnicima. Taj izraz za njega nije predstavljao evanđelje, nego smrtnu presudu.
Ali tada, u tom trenutku, sva se Lutherova mržnja prema Božjoj pravednosti pretvorila u ljubav. Luther se prisjeća,
Konačno sam, po milosti Božjoj, meditirajući dan i noć, obratio pozornost na kontekst riječi, naime: „ Jer pravednost se Božja… u njemu otkriva kao što je pisano: Pravednik će od vjere živjeti’”… A ovo je značenje: Božja se pravednost otkriva u evanđelju; naime, u pasivnoj pravednosti kojom nas milostivi Bog vjerom opravdava, kao što je pisano: „Pravednik će od vjere živjeti.”
Luther zaključuje: „Ovdje sam osjetio da sam potpuno nanovorođen i da sam na otvorena vrata ušao u sam raj.”
Stojeći na Knjizi
Luther nije bio pastor gradske crkve u Wittenbergu, ali jest u njoj propovijedao na smjenu sa svojim prijateljem pastorom Johannesom Bugenhagenom. Zapisi svjedoče o tome koliko je bio vjeran propovijedanju Svetog pisma. Na primjer, 1522. godine je ispropovijedao 117 propovijedi, a iduće godine 137 propovijedi. Godine 1528. propovijedao je gotovo 200 puta, a iz 1529. imamo 121 propovijed. Tako je njegov prosjek u te četiri godine bila jedna propovijed svakih dva i pol dana.
Luther će tijekom narednih 28 godina ispropovijedati na tisuće propovijedi, objaviti na stotine pamfleta i knjiga, pretrpjeti na desetke kontroverzi i posavjetovati bezbroj njemačkih građana — sve kako bi proširio radosnu vijest o Božjoj pravednosti narodu koji je bio zatočen u sustavu vlastitih zasluga. U svemu je tome Luther imao jedno oružje kojim je mogao izbaviti ovo evanđelje da ga se ne prodaje na tržnicama Wittenberga — Sveto pismo. Istjerao je mjenjače novca — prodavače oproštajnica — bičem Božje riječi: Biblije.
Luther je 1545., jednu godinu prije svoje smrti, gromoglasno izjavio: „Neka čovjek koji želi čuti Boga govoriti čita Sveto pismo.” Jedino ondje, na stranicama Biblije, Bog progovara s konačnim autoritetom. Jedino ondje počiva izvršni autoritet. Jedino se u njoj dar Božje pravednosti nudi grešnicima koji su na putu za pakao.
Živio je u skladu s onime na što je pozivao. Godine 1533. je napisao: „Sad već dulji niz godina svake godine čitam Bibliju dvaput. Kad bi Biblija bila veliko, moćno stablo, a sve njezine riječi malene grane, crpio sam iz svih grana, željan znati što je u njima i što svaka ima za ponuditi” (What Luther Says, Vol. 1, 83). Oberman govori da se Luther nastavio držati te prakse barem deset godina (Luther, 173). Biblija je Lutheru značila više od svih otaca i komentatora.
Ovdje je stajao Luther; ovdje stojimo i mi. Ne na papinskim proglasima, na odlukama koncila ni na vjetrovima popularnih mišljenja, nego na „toj riječi koja je iznad svih zemaljskih vlasti” — na živoj, prebivajućoj Božjoj riječi.
