Uz tisućljeće rimokatoličanstva pod svojom krunom, Francuska s početka šesnaestog stoljeća baš i nije bila naklonjena protestantskim prozelitima. Ako biste propitivali Vulgatu, odveli bi vas na informativni razgovor. Ako biste zagovarali Lutherova ili Calvinova učenja, čekala bi vas predika o krivovjerju. Ako biste zanijekali papinski autoritet, mogli biste zaboraviti na svjetlo dana, a možda i na sam život. Francuski kralj će istjerati svoju rimokatoličku volju — naravno, ako se ne umiješa njegova reformirana sestra.
Opasno štivo
Kao jedino drugo dijete uz Francisa I. (vladao između 1515.–1547.), Marguerite de Navarre primila je naobrazbu dostojnu potencijalne prijestolonasljednice, a ne samo princeze-sestre. Njihova majka, Louise de Savoy, i sama učena žena, nije štedjela teksta ni filozofije u podučavanju oboje svoje djece. Možda je Louise bila prva osoba koja je Margueriti predstavila kontroverznu ličnost Erazma i, posredstvom Erazmovog kršćanskog humanizma, izvorni grčki Novi zavjet.
Primorana na udaju 1509., Marguerite se zatekla ne samo s mužem, nego i s iznenađujućom količinom vremena koje je provodila sama, sa slobodnim pristupom resursima svojeg novopečenog muža (Charlesa, vojvode od Alençona), koji je radije odlazio u lov. I tako, premda se njezino ime promijenilo, njezini interesi nisu. Uglavnom je provodila vrijeme u Alençonu, gdje je izgrađivala sveobuhvatnu knjižnicu, odlazila na večere s renesansnim pjesnicima, razgovarala s evanđeoskim propovjednicima i služila siromasima.
Kad je njezin brat 1515. primio francusku krunu, novopečena katolička usmjerenost na Marguerite nije ju spriječila da ne čita „opasna” protestantska djela, napose djela Martina Luthera. Iste godine kad je Devedeset i pet teza prodrmalo Njemačku, ona je zatražila njihov prijevod na francuski. Njegova djela potvrdila su ono što je i sama Marguerite u svojem čitanju počela otkrivati: Božja riječ i Kristovo djelo, narav oproštenja i spasonosne vjere — sve to baš i nije onakvo kako ga je predstavljala Katolička crkva i latinska Vulgata.
Osjetljiva u Duhu
Kad je papa Lav X. 1521. godine izopćio Martina Luthera, Marguerite je bila zbunjena. Voljela je Crkvu, ali zašto je Crkva mrzila svećenika i profesora kojem se ona toliko divila — štoviše, kojeg je smatrala toliko vjernim Bibliji?
Zbunjena Marguerite zatražila je savjet od članova Kruga Meauxa – grupe francuskih protestanata koji su prihvatili brojna reformacijska učenja, poput opravdanja samo vjerom i sola Scriptura. Povjeravajući se takvim kršćanima, Marguerite se pokazala osjetljivijom prema biblijskim istinama i vodstvu Duha od francuskih vjerskih i društvenih standarda, koliko god moćni, čak i prijeteći, ti standardi bili.
Uostalom, Marguerite je i sama uživala vlastitu mjeru moći. Počela se služiti njome, ne samo zato da bi mogla istraživati svoja uvjerenja iz okvira Katoličke crkve, nego i zato da bi zaštitila francuske protestante koji su stajali uspravno, ali nezaštićeni, izvan nje.
Snaga moći
Marguerite nije bila samo u rodu s francuskim kraljem: bila je njegova ljubljena, čak i poštovana sestra. Francis je odbacio pritužbe na Margueriteine protestantske sklonosti riječima: „Ako je ono što govorite istina, volim je isuviše da bih dopustio da ju se radi toga uznemirava” (Reformation Women, 30).
Francis će učiniti mnogo više nego samo pustiti ju na miru. Marguerite je smjela otvoreno govoriti o Kristu pred katoličkim sudom, pridobivajući druge plemenitaše na stranu reformiranih uvjerenja. A ako bi se ti isti plemenitaši našli u tamnici radi svoje novootkrivene vjere, mogli su očekivati da se Marguerite zauzme za njihovu slobodu. Njezin brat bi često udovoljavao tim molbama, kao i mnogim drugima.
Godine 1527. Marguerite je dodala naslov kraljice popisu svojih uzvišenih funkcija. Kad je njezin prvi muž poginuo u boju, udala se za Henryja d’Albreta, kralja Navarrea, brdovitog područja smještenog između Španjolske i Francuske. Kad je Marguerite zamijenila Pariz za Nérac, prijestolnicu Navarrea, izgubila je utjecaj nad odlukama svojeg brata. Međutim, kao kraljica Navarrea stekla je drugačiji vid zaštitničke moći: moć azila.
Premda je njezin novi muž bio katolik – a katkad je bio vrlo agresivan u tome – njezino novo kraljevstvo tijekom povijesti je bilo tolerantno prema drugim religijama. Marguerite je otvorila Nérac kao grad-utočište onima koji bježe od progona. Čak je i sam Jean Calvin jednom pronašao sigurnost u Margueriteinim rukama.
Od jedne kraljice do sljedeće
Premda Marguerite nikad nije prestala uživati osobnu sigurnost i slobodu govora, njezin utjecaj nad dobrobiti drugih s vremenom je slabio, osobito nakon jeseni 1534. U događaju poznatom kao „Afera plakata,” po cijeloj Francuskoj su krišom izvješeni plakati na kojima se ocrnjivala misa, a najnotorniji je bio slučaj plakata na Francisovoj spavaonici. Pomalo zbunjen i veoma srdit, kralj je sad dopustio izvršavanje mnogo većeg nasilja nad protestantima. Kivnost je nadjačala ljubav prema sestri, tako da su osobe, poput njezinog tiskara Antoinea Augereaua, obješene radi svoje vjere.
Moguće je i da su Margueriteina reformirana uvjerenja kopnila kako je ona starila. Prekinula je sve veze s Calvinom nakon što je ovaj javno kritizirao ljude u koje je imala povjerenja. I premda su Margueriteini spisi odavno odbacivali nebiblijske katoličke obrede, ona je kasnije tijekom života svetkovala u čast Sv. Martina. Je li to ona zastupala kult svetaca ili je umirivala brata i kralja? Njezini motivi ostat će nepoznanica.
Ono što znamo jest da je Marguerite de Navarre željela učiniti Božju riječ dostupnom, njegovog Sina uzvišenim, a njegovu Crkvu ujedinjenom. Prije smrti Marguerite se nadala da će se jednog dana više — mnogo, mnogo više — moći reći o njezinom jedinom preživjelom djetetu.
Bog će, uvjerena sam, nastaviti činiti djelo koje mi je dopustio započeti, a moje će mjesto i više nego dostatno popuniti moja kći, koja posjeduje energiju i moralnu hrabrost koje su meni, bojim se, manjkale. (Reformation Women, 39)
Bog će u Jeanne d’Albret, budućoj kraljici Navarrea i braniteljici francuske Reformacije lavljeg srca, doista nastaviti izvršavati djelo Marguerite, princeze-zaštitnice.
