Premda je gotovo potpuno izostavljen iz crkvene povijesti, Thomas Becon je tijekom 16. stoljeća u Engleskoj (tijekom Reformacije) bio plodan pisac pamfleta, popularan autor uspješnica i pobožan svećenik. Tijekom svojeg života usred turbulentnih vladavina četiriju monarha loze Tudor, Becon je služio pod paskom kanterburijskog nadbiskupa Thomasa Cranmera. Napisao je pedesetak traktata koji su doživjeli brojna reizdanja, koja su se tiskala još sedamdeset godina poslije njegove smrti.
Njegovi tekstovi o pobožnosti relevantni su i korisni za sve kršćane, a osobito one koji su skloni dijeliti svoj život na kategorije svetoga i sekularnoga Becon, koji nije priznavao takve podjele, poticao je kršćane svoga vremena da teže k pobožnosti u sklopu ritma svoje dnevne rutine.
Skriveni pastor
Becon se rodio u Thetfordu u Norfolku oko 1512. godine a školovao se na Učilištu Svetog Ivana u Cambridgeu, gdje su ga osobito dirnula, a možda i dovela k obraćenju, predavanja pod luteranskim utjecajem jednog od njegovih profesora: Hugha Latimera. Nakon što je diplomirao teologiju, Becon je prihvatio dva svećenička namještenja na jugu Engleske, ali nakon ratifikacije Šest članaka 1539. godine, Henrik VIII. je uzeo na zub evanđeoske vjernike zbog nepokornosti i „krivovjerja”. Radi toga su 1541. Becona uhitili zbog njegova „zlog i lažnog nauka”.
Nakon puštanja iz zatvora, Becon se skrivao u šumama Kenta, u čemu mu je pomagalo više evanđeoskih vjernika povezanih s kraljevskim dvorom. Becon je u tom razdoblju napisao brojne traktate pod pseudonimom „Theodore Basil” kako ga lokalne vlasti ne bi otkrile. Pod još strožom pȁskom i kontrolom mjesnih sudova pod naredbama Henrika VIII., Becon je pobjegao u englesku regiju Midlands, gdje se četiri godine skrivao u planinama i nije objavio ni jedno djelo.
Izgnanstvo i povratak kući
Kad je devetogodišnji Edvard VI., prijatelj i branitelj engleske Reformacije, 1547. godine sjeo na prijestolje, Becon se vratio iz izgnanstva u London, gdje su ga postavili za kapelana na kraljevskom dvoru. Negdje u to vrijeme postao je rektorom ugledne londonske župe Svetog Stephena Walbrooka.
Međutim, s dolaskom Marije I. na prijestolje 1553. godine mnogi su protestanti, među njima i Becon, bili uhićeni. Na kraju su ga ipak pustili, ali on nije htio riskirati pa je odmah pobjegao u Strasbourg, gdje se pridružio zajednici drugih prognanih engleskih protestanata. Odande se preselio u Frankfurt, gdje je surađivao na formiranju nove liturgije za englesku zajednicu koju su činili prognanici. Kada se Becon nakon dolaska Elizabete I. na vlast vratio na kontinent, radio je niz činovničkih poslova, uglavnom u Londonu, do svoje smrti 1567. godine.
Svakodnevna pobožnost
Jedna od primarnih tema u Beconovim pamfletima bila je kako kršćani trebaju steći pobožnost i kako tu pobožnost integrirati u svakodnevni život. Prvo, Božja je riječ, smatrao je Becon, dostatna za sve kršćane i pokretač je pobožnosti. Becon je zamišljao engleski svijet u kojem „ljudi mogu još od kolijevke naučiti… kako poznavati Boga, razumjeti njegovu riječ, ispravno ga štovati i hoditi njegovim svetim putima” (New pollecye of warre).
Drugo, Becon je podučavao kršćane da gledaju na svoje živote kao na kontinuiranu fazu štovanja u kojoj se očituje njihova pobožnost, čak i na obično jutro u ponedjeljak. Za Becona štovanje nije bilo ograničeno na nedjeljna okupljanja. Isto tako, ono nije bilo ograničeno na izvjesne duhovne discipline, kao što su čitanje Biblije i molitva. Umjesto toga, štovanje je predstavljalo neprekidnu aktivnost koja je trebala prožimati liturgiju svakodnevnog života: objede, trud na radnom mjestu, slobodno vrijeme i odlazak na spavanje..
Nema „sekularnog” posla
Becon je izdao dva molitvena priručnika s primjerima molitava za konkretne aktivnosti u dnevnom rasporedu. U jednom od priručnika nalaze se primjeri molitava za osobe koje se bave pojedinim zaposlenjima, kao što su suci, svećenici, trgovci, pravnici, moreplovci, vojnici, majke i djeca. Becon je smatrao da nijedno zvanje nije bitnije od ostalih. Tvrdio je da je u Božjem kraljevstvu rad postolara i krojača jednako bitan kao i rad pravnika i suca, jer Bog je taj koji je svakoga pozvao u njegovo zanimanje.
Premda mnogi kršćani suptilno potcjenjuju određena zanimanja kao beznačajna i gledaju na rad koji nije vezan uz misiju kao na „sekularan”, Beconova procjena svakog vida rada kao aktivnosti od Boga i za Boga motivirajuća je korekcija. Trebamo prigrliti svoj poziv i prepoznati konačnu svrhu našeg rada i poziva: pobožnost u zaposlenju blagosiljat će društvo tako da će svi „moći priznati tebe, davatelja svega dobroga i proslavljati tvoje sveto ime” (lour of godly praiers).
