„Kakav je Bog? Koga trebamo slijediti?” Mnogi su sigurno postavljali to pitanje tijekom burnih vremena koja danas proslavljamo kao Reformaciju. Reformatori, kontrareformatori, humanisti i anabaptisti svađali su se (a katkad i ratovali) kako bi definirali naše razumijevanje Boga i njegovog evanđelja. Nema ničeg značajnijeg od toga.
Mnogi od onih koji su se borili zajedno (ili jedni protiv drugih) tijekom protestantske Reformacije dobro su poznati i u 21. stoljeću. Pa ipak, djelo koje je Bog izvršio tijekom Reformacije obuhvaćalo je stotine i tisuće onih koji su danas mnogima od nas nepoznati. U toj skupini nalazi se i Wolfgang Capito (1478.–1541.), reformator koji je želio imati dublji odnos s Bogom te je propovijedao evanđelje dok je promicao mir. Iz tog razloga je često imao problema sa svojim reformirajućim prijateljima.
Humanistički počeci
Wolfgang Capito rođen je 1478. u Francuskoj. Wolfgangov otac Hans bio je siromašan i štedljiv kovač. Cijenio je obrazovanje pa je poslao svojeg sina u latinsku školu, a zatim na liječničku edukaciju. Kad je 1500. godine Hans umro, njegove posljednje riječi bile su zapovijed, kojom je upozoravao Wolfganga da ne brza sa svećeničkim pozivom.
Brzopleto ili ne, Capito je već išao u tom smjeru. Kad je napustio medicinu, počeo je studirati teologiju. Konkretno, učio je za kršćanskog humanista te je postao Erazmov student i blizak prijatelj. Kao humanist, bio je zaljubljenik u biblijski tekst i u biblijske jezike, čeznuo je za reformiranjem kršćanstva (osobito moralnosti njegovih lidera i svećenika) i žudio je za mirom. Uskoro je zaređen da služi u Katoličkoj crkvi.
Capito je 1515. poslan u Basel. Ondje je, u baselskom samostanu, polako iskliznuo iz katoličanstva i samog humanizma u Reformaciju. Dok je boravio u Baselu, sprijateljio se sa Zwinglijem i jednim Lutherovim dopisnikom. U to ga je vrijeme Lutherova teologija zbunjivala. Isprva je molio Luthera da bude manje napadan, osobito prema papi.
Savjet je to što ga Luther nije poslušao! Pa ipak, Capito je 1518. rado objavljivao Lutherova djela u sjevernoj Europi. Međutim, i dalje kao humanist, Capito ih zbilja nije razumio. I dalje je vodio dijaloge s Lutherom, a onda je 1522. posjetio Wittenberg. Premda je bio uznemiren zbog tragičnih grijeha kojima je ondje svjedočio, ondje je ipak otkrio srce Reformacije u evanđelju – Bog je pronašao njegovo srce.
Poziv na mir
Kad ga je Bog promijenio iz humanista u teološkog reformatora, Capito je to objasnio ovako: „Prešao sam na stranu pobožnih papista i luterana koji teže jedino k spasenju duše i ni ka čemu vremenitom; ja ih pozivam na kršćansko jedinstvo koliko god mi Bog za to daje milosti.” (Wolfgang Capito, 94). Njegovo je srce sada pripadalo Bogu. Pa ipak, njegova humanistička naobrazba bila je iznimno bliska biblijskom pozivu na mir.
Za života je napisao tri duhovne himne. Jedna od njih stoljećima se zadržala u njemačkim himnarijima, a zove se „Podari nam mir”:
Podari nam taj mir što nam manjka
uslijed naše nevjere i kvarnog života.
Ne oklijevaš ponuditi svoju Riječ,
kojoj se grubo protivimo.
Ognjem i mačem ovu zdravu Riječ
neki progone i tlače.
Neki ustima istinu ispovijedaju
bez iskrene pobožnosti.
Premda se Božja riječ silno propovijedala po Njemačkoj, Francuskoj i dalje, ipak je unutar same Reformacije bilo progona i tlačenja, što je Capita zamaralo i tjeralo ga na koljena u molitvi — i k njegovom peru. Nastavio je pozivati Luthera i Zwinglija da nađu zajednički jezik u pogledu teologije Gospodnje večere te je pozivao na iskazivanje milosti anabaptistima.
Mnogi su, tijekom njegovog reformatorskog života, tumačili njegov poziv na milost prema teološkim protivnicima kao slaganje s njima. Pa ipak, milost ne znači slaganje; njegova osuda nasilja, prisile pa čak i uvredljivog izražavanja bila je poziv Božjem narodu da se ne upliće u djelo Svetog Duha, koji će disciplinirati one koji se protive.
Gospodnji sluga
„Kakav je Bog? Koga trebamo slijediti?” Takva pitanja i danas predstavljaju izazov svijetu. Bilo bi dobro da se, u našim nastojanjima da pozovemo mnoge da uživaju u Lutherovom i Calvinovom Bogu, držimo Capitovog primjera i Božje zapovijedi: „A sluga Gospodnji treba da se ne svađa, nego da bude nježan prema svima, sposoban poučavati, zlo podnositi, da s blagošću preodgaja protivnike, ne bi li ih Bog podario obraćenjem te spoznaju istinu” (2 Timoteju 2,24–25).
Pozvani smo na nježno i miroljubivo ophođenje, makar i po cijenu da nas ne razumiju.
