Martin Bucer mogao bi biti najvažniji reformator za kojega nikad niste čuli. On je vodio u sjeni njemačkih giganata Luthera i Melanchthona, ali zato je bio za kormilom onoga što je, barem nakratko, postalo glavnim gradom protestantskog svijeta.
Bucer je rođen 11. studenog 1491. u okolici Strasbourga. S petnaest godina priključio se dominikanskim klaustaru – redovničkoj grupi rimokatoličkih propovjednika. Fratri poput Bucera držali su zavjete siromaštva, čistoće i poslušnosti, ali za razliku od redovnika, to su činili među ljudima, služeći društvu, a ne u izolaciji.
Najpoželjniji fratar u Njemačkoj
Martin Bucer prvi put je čuo Martina Luthera u travnju 1518. (Buceru je tada imao 26 a Luther 34 godine). Luther ga je očarao, osobito svojim uvjerenjem da smo opravdani samo vjerom, mimo bilo kakvog našeg doprinosa i zasluge. Tri godine kasnije nije samo napustio dominikanski red da bi propovijedao evanđelje, nego je napustio i svoje redovničke zavjete i odlučio oženiti se, zbog čega je preko noći postao možda najpoželjniji (i najradikalniji) fratar u Njemačkoj. Oženio se redovnicom (ni manje ni više) po imenu Elizabeth.
Premda je Luther uvodio Bucera u Reformaciju, Bucer se nije u svemu slagao sa svojim duhovnim ocem, djelomično i zato što je već bio pod snažnim utjecajem Erazma, kojeg je cijenio i kojem se divio unatoč teološkim neslaganjima. Bucerove općenito uključivije, ekumenske sklonosti, providonosno su ga odredile da odigra značajnu ulogu u širem pokretu.
Umjerena Reformacija
Strasbourg je postao središtem Reformacije uglavnom zbog toga što su Bucer i drugi lideri bili širokogrudi u pogledu najkontroverznijih i najpolarizirajućijih pitanja. Recimo, Bucer je 1529. godine posredovao u povijesnom, premda neprijateljski nastrojenom, sastanku Luthera i Zwinglija na temu Gospodnje večere. Budući da je sam bio predvidivo obziran prema oba gledišta, okupio je obje strane u nadi da će se postići dogovor koji bi mogao pokrenuti ujedinjenje dviju glavnih struja Reformacije.
Premda sastanak nije uspio u ostvarivanju složnosti u pogledu euharistije, on ilustrira ulogu koju je ovaj bivši fratar igrao — između Luthera i Zwinglija, između glavnostrujaških protestanata i radikalnijih anabaptista, čak i između reformatora i katolika. Umjesto da formira i vodi svoj zasebni pokret — Bucerane, mogli bismo ih nazvati — nastojao je objediniti ove pokrete pod jasnim učenjem Svetog pisma u jedan veliki kršćanski složenac. On je razumio i cijenio dragocjenu moć solidarnosti.
Prve male grupe
Budući da je bio neobičan duhovni potomak Luthera i Erazma, Bucerova reformacija poprimilia je osobit i eklektičan oblik. On je isprva istodobno inzistirao na opravdanju samo vjerom, dok je u isti mah revno zahtijevao Duhom ispunjenu discipliniranost i dobra djela za kršćanski život. Zasad nam se sve čini u redu. Međutim, kasnije tijekom života govorio je o nekoj vrsti „dvostrukog opravdanja,” koje je u najmanju ruku bilo zbunjujuće, ako i nije praktično zamaglilo granicu „samo vjere.”
Bilo kako bilo, Buceru je kršćansko ponašanje bilo važno. Zbog toga je stalno težio k metodama crkvene stege. Prvo je otišao k dužnosnicima u Strasbourgu, gdje je tražio strožiju provedbu stege. Kad su vlasti odbile uvesti strožije standarde poslušnosti, on je u lokalnim crkvama okupio dragovoljne grupe vjernika s ciljem održavanja međusobne odgovornosti i crkvene stege. Mogli bismo reći da je time Bucer (iako nerado i slučajno) postao otac suvremenih malih grupa.
Nakon što su ga izgnali, Jean Calvin je svjedočio crkvenoj stezi ustaljenoj u Strasbourgu te po povratku u Ženevu izgradio svoju na istim načelima. Calvin je proveo najsretnije godine učeći od Bucera u Strasbourgu, dok je služio kao pastor zajednice s drugim francuskim izbjeglicama.
Njemačko ljepilo
Bucerova prva žena, s kojom je dvadeset godina bio u braku, umrla je 1542. od kuge. Na svojoj samrtnoj postelji nagovarala je Martina da se oženi s Wibrandis Rosenblatt. Wibrandis, koju su kasnije prozvali „nevjestom Reformacije,” već je bila udavana i pokopala je trojicu vodećih reformatora: Ludwiga Kellera, Johannesa Oecolampadiusa i Wolfganga Capita (također iz Strasbourga). Samo sedam godina kasnije pokopala je i četvrtoga.
I premda je ovaj bivši fratar doprinio utabavanju puta k braku za obraćene redovnike, isto tako je i širom otvorio vrata za razvod, ali samo kao „apsolutno posljednje rješenje i općenito kao rijetkost, radije nego smrtnu kaznu za preljub” (Reformation, 660). Njegove iznimke su postale oštrica koja je izrezivala sličnu otvorenost diljem protestantske Europe.
Godine 1549., kad je Augsburški mir prisilio protestante u Strasbourgu da ponovno prihvate katolička vjerovanja i prakse, Bucer je prihvatio poziv Thomasa Cranmera da se na neko vrijeme skloni u Cambridgeu u Engleskoj kao kraljevski profesor teologije. Umro je samo dvije godine kasnije – 1551. – prije nego što se uspio vratiti u Strasbourg.
Mnogi previđaju ovog manje poznatog Martina, vjerojatno zato što nije imao tajming poput Luthera i Zwinglija ni istančanu preciznost Melanchthona i Calvina, nego je radije htio graditi mostove i stvarati jedinstvo među reformatorima. I upravo ga tako trebamo i pamtiti: kao njemačko ljepilo protestantske Reformacije.
