Theodore Beza rođen je kao pripadnik nižeg francuskog plemstva, gdje mu je pružena izvrsna naobrazba koja ga je pripremila za njegovu pravničku karijeru. Božjom providnošću je s devet godina poslan učiti pod Melchiorom Wolmarom, njemačkim luteranom, koji Bezu nije učio samo grčki i latinski, nego ga je isto tako učio i o Kristu. Beza je govorio o početku Wolmarovog tutorstva kao o „početku svega dobroga što sam otada pa nadalje primio i što ću ubuduće u životu primiti.”
Calvinov kopilot
Međutim, po završetku školovanja Beza je otprilike jedno desetljeće vodio razuzdan život u Parizu, sve dok nije obolio i neko vrijeme bio nadomak smrti. Tada ga je, 1548. godine, Bog prizvao k pameti. Beza se vratio svojoj predanosti Isusu i pobjegao iz Francuske u Švicarsku da se pridruži reformiranoj ideji. Počeo je podučavati pastore u Lausanneu, a 1558. su ga pozvali u Ženevu da služi pod Jeanom Calvinom. Beza i Calvin zbližili su se tijekom posljednjih godina Calvinovog života. Calvin je pisao da mu je „Beza iznimno drag, voli me više nego brata i poštuje me više nego oca.”
Osim pokojeg putovanja izvan švicarskog grada-države, Beza je proveo ostatak života u Ženevi — i to često u vrlo teškim uvjetima. Nikad nije znao hoće li katolici napasti grad i poklati njegove stanovnike, a morao se boriti i s rastućom navalom luteranske polemike nasuprot reformiranih protestanata.
Branitelj Ženeve
Beza je ostavio višestrukog traga na Reformaciji. Prvo, na njega je pao teret vođenja ženevske Reformacije poslije Calvinove smrti 1564. U sljedećih četrdeset godina Beza je služio kao pastor i profesor, putovao je u Francusku da bi pomagao tamošnjim opkoljenim protestantima i debatirao je s katolicima i luteranima.
Jean Calvin je nedvojbeno bio otac kalvinizma, ali Beza je vjerojatno bio prvi kalvinist. K tome, on je oblikovao ono što danas nazivamo kalvinizmom tako što je objasnio i obranio biblijske doktrine što ih je Calvin ponovno otkrio. Svojom službom podučavanja i pisanja, Beza je obranjivao imputiranje Kristove pravednosti kao ključni element opravdavanja grešnika, objašnjavao je pravednost dvostrukog predodređenja i obrazlagao je utjehu koju vjernik prima iz Kristovog potpunog očišćenja grijeha.
Uz svoje pastoralno liderstvo, Beza je dao mladoj reformiranoj crkvi francuskog govornog područja literaturu nužnu za njezin rast. Za života, Beza je bio najpoznatiji po svojem radu na Novom zavjetu, što je kulminiralo u njegovim Bilješkama Novog zavjeta. Ovo jezično remek-djelo obuhvaćalo je grčki tekst Novog zavjeta, latinsku Vulgatu i Bezin originalni latinski prijevod. Beza je dodao svoje tekstualne fusnote i bilješke s objašnjenjima, pokazujući da je reformirana vjera izrazito biblijska. Njegove zabilješke u Bilješkama utjecale su na engleski prijevod Biblije iz 1560. – Ženevsku Bibliju – koja je postala najpopularniji prijevod Biblije među puritancima. Grčkim tekstom što ga je Beza objavio služili su se prevoditelji Biblije kralja Jakova iz 1611.
Pod Božjom silnom rukom
Beza je naslijedio Calvinovu biblijsku viziju Božje slatke suverenosti nad svim ljudskim aktivnostima. Poslije Calvinove smrti Beza je proživljavao burna vremena i doživljavao nevolje koje će ga primorati da se pouzdaje u svojeg Gospodina. Na primjer, 1587. godine, kad se činilo da će katolici pregaziti Ženevu, Beza je pozivao svoju zajednicu da se pouzda u dobrohotnu providnost nebeskog Oca:
„Ova doktrina puna je izvrsne utjehe. Jer po njoj razumijemo da moć našega Boga umiruje i obuzdaje jarost tog gladnog lava i da mu Bog nikada neće dopustiti da učini njegovoj djeci išta što neće biti za njihovo dobro i korist, kako nam apostol govori (Rimljanima 8,28) i svojim nas primjerom uči (Druga poslanica Korinćanima 12,17).”
I zbilja, govorio je svojim slušateljima, naša je jedina nada u tome da je Bog suveren; do te mjere suveren da nas može spasiti od naših grijeha kad smo potpuno duhovno mrtvi:
„U našoj naravi nema ničega osim najočajnije i najupornije buntovnosti, dok Božji Duh ne odagna, u prvom redu, tamu našeg razumijevanja, koja ne može i sama po sebi neće ni razmišljati o Božjim stvarima (Druga poslanica Korinćanima 3,5) i drugo, ne korigira drskost naše volje, koja je neprijatelj Bogu i svemu što je istinski dobro (Rimljanima 5,10 i 8,7).”
Beza je shvaćao da, zato što Bog vlada i ima svu moć, kršćani mogu gajiti nadu da će ih njegova dobrota spasiti i čuvati ih u opasnostima njihovog zemaljskog hodočašća.