Vizija crkve koju je imao Conrad Grebel, radikal među radikalima, poznata je većini današnjih evanđeoskih kršćana. No u njegovo vrijeme, učinila ga je prognanikom, ne samo u Rimokatoličkoj crkvi, nego čak i među reformatorima.
Grebel se rodio 1498. godine u čuvenoj ciriškoj obitelji. Godine 1514. počeo je studirati u Baselu i čini se da je mogao biti uspješan student da sve to nije palo u vodu kada ga se otac odrekao zbog njegovih rasprava s učiteljem, tučnjava i raspuštenog života. Pokunjen, vratio se kući u Zürich, gdje je upao u malu grupu humanista koji su proučavali grčku, hebrejsku i latinsku Bibliju pod vodstvom Ulricha Zwinglija.
Grebelov se život promijenio tijekom ove godine u kojoj je provodio vrijeme s Zwinglijem. Oženio se ženom ispod svoga društvenog ranga, što je uzrokovalo daljnji raskol s njegovom obitelji, te se obratio, što se očitovalo dramatičnom promjenom u njegovu životu. Vrlo brzo je Grebel postao jedan od Zwinglijevih najentuzijastičnijih pristaša te je zaradio reputaciju darovitog svjedoka evanđelja.
Svađa i zloglasnost
No manje od godine dana kasnije, u listopadu 1523. godine, započeo je raskol između ove dvojice. Krivac je bila: misa. U javnim su raspravama obojica zagovarali ukidanje mise, ali kada je Zwingli vidio da gradski vijećnici nisu spremni ići tako daleko, posustao je. To je Grebelu bilo nezamislivo, jer je smatrao da se Božjoj riječi treba pokoriti bez odgađanja. Obje strane osjećale su se izdano: Grebel je smatrao da je Zwingli pristao raditi ono što je njemu bilo odvratno (nastavljanje održavanja mise), a Zwingli je smatrao da je Grebel nezahvalan i zahtjevan.
Ova svađa doprla je do srži jedne od Grebelovih najdubljih razlika od drugih reformatora: komu se crkva pokorava? Grebel je bio uvjeren da gradski vijećnici ne bi trebali imati nikakav autoritet nad crkvom i njenim običajima – štoviše, ne bi trebali imati nikakav autoritet nad Božjom riječi. S druge je strane smatrao i da crkva ne treba imati nikakav autoritet nad državom pa se protivio obaveznom davanju desetine i slično. Klijalo je sjeme odvajanja crkve i države. Nama je ovo odvajanje poznato koliko i zrak koji dišemo, no njima je to bilo revolucionarno.
Rimska vodena kupka
Zadnji čavao u lijesu Grebelove povezanosti s drugim reformatorima bilo je krštenje djece. Grebel se nadao da bi Zwingli mogao biti vjeran svom uvjerenju da se samo odrasli vjernici trebaju krstiti, ali nije bilo tako.
17. siječnja 1525. godine, Zwingli je sazvao javnu debatu kako bi razgovarali o tom problemu. Grebelu su se pridružili Felix Manz i George Blaurock na strani krštavanja vjernika. Na kraju se gradsko vijeće složilo sa Zwinglijem i naredilo da Grebelova grupa prestane održavati sastanke za proučavanje Biblije. Također su odlučili da se sva nekrštena djeca trebaju dovesti na krštenje ili će biti izopćeni. Grebelova je kćer tada imala samo dva tjedna i, kako je Grebel rekao, „nije još bila krštena i okupana u rimskoj vodenoj kupki“. Niti će biti sve dok je Grebel disao, što nije bilo jako dugo.
Nekoliko dana nakon debate, Grebel se sastao s ostalim izopćenim radikalima u kući Felixa Manza i održao prvo krštenje odrasle osobe, Georgea Blaurocka, oženjenog bivšeg svećenika. U narednim mjesecima, Grebel je propovijedao evanđelje „pokaj se i budi kršten“ i oko pet stotina ljudi se odazvalo i krstilo se.
Grebela su uhitili i zatvorili u listopadu 1525. godine. Nakon što je iduće godine pobjegao iz zatvora, nastavio je propovijedati evanđelje sve dok tek nekoliko mjeseci nakon toga, nije umro od kuge.
Propovijedaj i izvršavaj
Glavni pokretač Grebelova djelovanja i doktrinalnih reformi može se sažeti na ovaj način: beskompromisno propovijedaj i izvršavaj Riječ. Njegovim riječima:
Ozbiljno propovijedaj jedino Božju riječ bez oklijevanja, uspostavljaj i brani jedino pobožne običaje, smatraj dobrim i ispravnim jedino ono što se može jasno pronaći u Pismu te odbijaj, mrzi i proklinji sve planove, riječi, običaje i mišljenja svih ljudi, čak i svoja vlastita.
Čak i ako to znači izgnanstvo ili gore od toga.
