Citirajući podnaslov biografije o poznatom švicarskom reformatoru iz 1959. godine, Ulrich Zwingli je zbilja bio „treći čovjek Reformacije“. Kao takav, značajno je zanemaren od strane učenjaka Reformacije. Ti učenjaci su se više i lakše usredotočili na živote Luthera i Calvina, jer su obojica ostavili značajnu ostavštinu iza sebe.
Štoviše, Zwinglijev vojni pristup reformaciji rane srednjovjekovne crkve – koji je kulminirao njegovom smrću na bojnom polju u Kappelu u listopadu 1531. godine – nije dobar primjer za imitiranje. Dok su Zwinglijevi kolege reformatori pokušavali pronaći način kako prikazati njegovu nasilnu smrt u najboljem mogućem svjetlu, drugi reformatori, poput Martina Luthera, nisu bili toliko optimistični oko toga što se dogodilo u Kappelu. Luther kaže da je Zwingli umro „u velikom grijehu i svetogrđu“. Izazov da pronađemo smisao koncu Zwinglijeva života otkriva nam da je švicarski reformator bio kompleksna osoba čija se priča odupire i životopisima svetaca i demoniziranju.
Pismo i Zürich
Zwinglijevo mjesto rođenja udaljeno je nekih šezdesetak kilometara od Züricha i smješteno je u tipičnoj švicarskoj kolibi i na tisuću metara nadmorske visine. Nakon završene srednje škole u Baselu, pohađa sveučilište u Beču četiri godine te se vraća u Basel kako bi pohađao tamošnje sveučilište, u središtu renesansnog učenjaštva. Pod utjecajem učenjaka Thomasa Wyttenbacha (1472.-1526.), Zwingli se posvećuje idealu renesanse, proučavanju izvora antike zapadne kulture, što ga dovodi do toga da prihvaća nužnost reformacijskog načela Sola Scriptura za reformaciju crkve (međutim njegovo duhovno probuđenje uslijedit će kasnije).
Nakon što je završio akademske obaveze 1506. godine, primio je poziv da bude svećenik ruralne župe u Glarusu, gdje je ostao idućih deset godina. Tijekom ovoga vremena, počeo je ozbiljno propitkivati stanje kasnog srednjovjekovnog švicarskog društva i njegova neuspjeha da odrazi kršćanstvo opisano u Svetom pismu. Švicarska je opskrbljivala velik dio južne Europe s plaćenicima – dakako, Vatikan još uvijek ima švicarsku gardu – međutim, zbog odlaska u borbu za novcem i slavom, njihovo je društvo stoga postalo siromašno. Takvi problemi sociološkog i političkog kraha te potreba za obnovom društva, potaknuli su Zwinglija na put prema reformaciji.
Nakon toga, uslijedila je kratkotrajna čarolija u obližnjem Einsiedelnu, mjestu poznatoga svetišta Djevice Marije, a trajala je od 1516. do 1518. godine. Nažalost, to je razdoblje završilo zbog pravovaljanih optužbi zbog seksualno neprimjerenih aktivnosti koje je uključivalo kćer utjecajne osobe iz društva. Dar propovijedanja doveo je do Zwinglijevog rukopolaganja kasne 1518. u Grossmünsteru, glavnoj crkvi u središtu Züricha, gradu koji je imao sedam tisuća žitelja.
Reformacijski preokreti
Od samog početka svoje službe u Zürichu, Zwingli je ekspozicijsko propovijedanje Biblije učinio središtem svoje pastoralne službe. Godine 1519. također je naišao na neke spise Martina Luthera koji su ga uvjerili u opravdanje samo po vjeri. Za Zwinglija u to vrijeme, Luther je bio ništa manje nego novi Ilija. No, Zwinglijeva reformacija nije u konačnici ovisna o Lutheru. Prema Zwinglijevim riječima: „Ako je Luther pio s izvora s kojega smo i mi pili, tada dijeli s nama evanđeosku doktrinu“ (Ulrich Zwingli: Rani spisi, 176).
U kolovozu 1519. godine, crna smrt (bubonska kuga) također je pogodila Zürich, ubivši oko 1 500 ljudi. Zwingli se i sam zarazio i bio je na rubu smrti — doista, po glasinama izvan Züricha zaključili su da je umro. No oporavio se. To je bio ključni preokret u njegovom životu, jer se bezrezervno posvetio Bogu i provođenju njegove volje u švicarskom gradu. Kako je napisao o Bogu u studenom 1520.: „Naučio sam se potpuno podložiti njegovoj božanskoj volji“.
Drugi ključni trenutak dogodio se uvečer 9. ožujka 1522. godine, tijekom Korizme, tradicionalnog srednjovjekovnog vremena pripreme za Uskrs. Te večeri, jedan od Zwinglijevih prijatelja jeo je porciju kobasica s još nekoliko prijatelja. No to je prkosilo crkvenom zakonu, koji je zabranjivao meso tijekom Korizme. Zwingli, koji je bio prisutan, nije sudjelovao, ali nije ni prigovorio. Štoviše, sljedećeg je mjeseca Zwingli izdao kratku knjižicu u kojoj je branio konzumaciju kobasica te večeri i općenito potvrdio slobodu koju Božji narod ima u Kristu.
Nema više mise
Međutim, ključna prekretnica dolazi 1525. godine, kada su u Zürichu prestali imati misu. Do tada je Zwingli, poput Luthera, odbacio srednjovjekovnu doktrinu transupstancijacije po kojoj je Rimokatolička crkva tvrdila da tijekom mise kruh i vino prestaju biti kruh i vino te postaju doslovno tijelo i krv Kristova. Međutim, za razliku od Luthera, koji je bio uvjeren da Gospodnja večera i dalje predstavlja doslovnu krv i tijelo Kristovo, Zwingli je vjerovao da je Kristova prisutnost duhovna, a ne tjelesna. Kada su se dva germanska reformatora susrela u Marburgu 1529. godine, razlika u mišljenju pokazala se velikom preprekom u ujedinjenju ove dvojice izvanrednih reformatora.
Dvije godine nakon sastanka koji je doveo do podjele između Luterana i reformatora germanske Reformacije, rimokatoličke su trupe marširale prema Zürichu s uvjerenjem da luterani neće pomoći stanovnicima Züricha. Iako je Zwingli poginuo u toj borbi, ciriška se reformacija nastavila po njegovom vjernom suradniku, Heinrichu Bullingeru. Tako, Zwinglijeva strast za Svetim pismom i njegova odlučnost da živi isključivo pod njegovim autoritetom, postaju sastavni dio reformirane tradicije.
