Slika Lucasa Cranacha mlađeg „U Gospodinovom vinogradu” (1569.) koja je izložena u Crkvi Svete Marije u Wittenbergu u Njemačkoj prikazuje vitenberške reformatore koji rade na obronku rame uz rame sa zemljoradnicima, gdje obrađuju mladice i žanju usjeve. Iako mukotrpan, zajednički rad ovih reformatora svakako je plodonosan.
Uz slavnoga Martina Luthera i učenog Philipa Melanchthona te mnogih drugih, Johannes Bugenhagen, pastor Crkve Svete Marije nosi halju svijetlih boja i okopava zemlju. Premda nije ni izbliza poznat ni plodan poput Luthera i Melanchthona, Bugenhagen je vrijedno radio uz njih, kako u Crkvi Svete Marije, tako i na Sveučilištu u Wittenbergu.
Četverostruki reformator
Premda je u prvom redu bio pastor, Johannes Bugenhagen — poznat i kao Johannes Pomeranski— služio je Reformaciji u, kako ih Kurt Hendel sažima, četiri različite uloge: kao teolog, egzeget, pastor te socijalni reformator i crkveni organizator (Johannes Bugenhagen, xi).
Kao teolog, Bugenhagen je uglavnom bio samouk; nije imao formalne teološke naobrazbe, ali je zato intenzivno čitao Bibliju i patrističke oce. Uz osobito poznavanje latinskog, Bugenhagen je na kraju ipak postao doktor teologije na Sveučilištu u Wittenbergu, gdje je držao lektorat teologije. Egzegetski govoreći, Bugenhagena možda najbolje pamtimo po njegovom komentaru psalama iz 1524., premda je još napisao komentare Jeremije i Mateja te preveo Bibliju na niskonjemački.
Budući da je Bugenhagenov primarni poziv tijekom tri desetljeća bio poziv župnog pastora Crkve Svete Marije u Wittenbergu, njegove svakodnevne obveze uglavnom su bile pastoralne naravi. Pa ipak, od svih njegovih uloga činilo se da je Bugenhagen osobito vičan ustrojavanju novih refomiranih crkava i urbanog života koji ih je okruživao.
Upravljanje pokretom
Bugenhagenova vještina konstruiranja novih crkvenih organizacija za župe, gradove i regije za njega je, međutim, bila više od puke uloge; Walter Ruccius govori o Bugenhagenovom administracijskom radu kao jednom od dva konkretna dara. Uz žarku „odanost onome što je smatrao istinom,” piše Ruccius, Bugenhagen je posjedovao „dar reda” (John Bugenhagen Pomeranus, 3). Bugenhagen se služio svojim „darom reda” u stvaranju robusnih društvenih i upravnih struktura za nove reformacijske zajednice.
Konkretno je Bugenhagenova knjiga Kirchenordnungen, odnosno „Crkveni propisi,” potanko obrazlagala međuovisnost između političkih tijela, mjesnih crkava i organizacija u pojedinačnim crkvama. Mogućnost učinkovitog prenošenja i prilagođavanja ovih građanskih i vjerskih struktura bila je ključna za širenje Reformacije, najprije u Njemačkoj, a potom i u Skandinaviji.
Kao teološki orijentiran čovjek s iznimnim organizacijskim sposobnostima, Bugenhagen je najtemeljitije služio Reformaciji u vidu izrazito praktičnih struktura koje je osmislio i sproveo. I dok nam se rutine iz Kirchenordungena možda čine bizarnima u usporedbi s našim suvremenim idejama o odnosu između crkve i države, Bugenhagenov rad svjedoči o važnosti administracijskih darova u širenju evanđelja.
Prijateljstvo s Lutherom
Usred pisanja, organiziranja, osmišljavanja i putovanja, Bugenhagen je održavao bliske odnose s wittenberškim reformatorima, kao njihov prijatelj i pastor. Bio je osobito blizak s Lutherom. Bugenhagen je vjenčao Luthera i Katherinu von Bora, krstio je njihovu djecu i služio je kao Lutherov ispovjednik.
Zato se Bugenhagen, kad je držao propovijed na Lutherovom pogrebu 22. veljače 1546., plašio da „neće moći izgovoriti ni riječ od silnih suza.” Nakon što je zahvalio Bogu za Lutherovu smjelost da prozove iskvarenost u Rimokatoličkoj crkvi unatoč „progonu i klevetama,” Bugenhagen je molio: „Zaštiti svoje siroto kršćanstvo… sačuvaj u svojoj crkvi vjerne i dobre propovjednike” (“A Christian Sermon”).
Polemika o vinogradu
Kako se Bugenhagen molio za vjernost i ustrajnost u djelu propovijedanja, tako Cranacheva slika „Der Weinberg des Herrn” prikazuje wittenberške reformatore kao skupinu evangelizatora i propovjednika koji zajedničkim snagama njeguju i othranjuju crkvu kako bi ona sazrila za Krista.
Pa ipak, i Bugenhagenova retorika i Cranachevi prikazi crkve uglavnom su veoma polemični. Na drugoj strani brda na „Der Weinbergu” Cranach prikazuje vlasti Rimske Crkve kako razuzdano uništavaju trsove, spaljuju usjeve i pune bunare kamenjem. A Bugenhagenovi opisi Rimske Crkve verbalni su ekvivalent Cranacheve slike: u pogrebnoj propovijedi za Luthera, Bugenhagen se tuži na „drske, grozne, velike hule neprijatelja i bezdušne svećenike i redovnike” te na „zlotvora papu,” zazivajući pritom apokaliptične pojmove, kojima uspoređuje Rimsku Crkvu s Babilonom.
Pa ipak, napadi s Cranacheve oltarne pale i iz Bugenhagenove retorike doista ukazuju na ono za što se Reformacija zauzimala te na apokaliptičnu hitnost što su je reformatori osjećali: crkva je vinograd koji pripada Isusu. Da se Krist sada iznenada vrati i objavi kraj vremena, što je događaj za koji je Bugenhagen bio uvjeren da će se uskoro zbiti, Bugenhagen je svakako kanio biti zatečen kako radi „u Gospodinovom vinogradu” uz svoje wittenberške sudrugove.
