U razdoblju kada su se svećenici odvajali od puka na način, između ostalih, da su se brijali, protestantski reformatori puštali su brade kako bi izrazili svoj stav. Obnavljali su muževnost i humanost crkvenog vodstva, te nisu imali straha pokazati to na svojem licu.
Glasina je da je Heinrich Bullinger, glavni svećenik u Zürichu, glavnom gradu Švicarske, imao najbolju bradu od svih. Jedan povjesničar opisuje Bullingerovu bradu kao „veličanstveno čupavu“ – a nije bila daleko od teologije koju je brižljivo razvijao, u jeku prvog šokantnog gubitka Reformacije.
Protestant i propovjednik
Bullinger je bio sin katoličkog svećenika a rodio se 1504. godine u švicarskom gradu Bremgartenu. Krenuo je pohađati sveučilište u Kölnu, Njemačkoj, 1519. godine, kako bi studirao humanističke znanosti, a ne srednjovjekovnu teologiju. Tamo je dobio želju čitati Lutherova djela, koja su ga zaintrigirala. Nakon toga odlučio je pročitati sva djela reformatora, što je njegov život preokrenulo naopačke. Imao je osamnaest godina te je bio obraćenik na protestantizam.
Godine 1523., godinu dana nakon obraćenja, Bullinger upoznaje Ulricha Zwinglija (1484.- 1531.), koji se obratio 1519. godine, otprilike u isto vrijeme kao Luther, te ubrzo postaje vođa švicarske reformacije. Zwingli je bio dvadeset godina stariji od Bullingera, no ova dvojica su postali saveznici, a osam godina kasnije njihove je živote zauvijek povezala katastrofa koja je pogodila krhki reformacijski pokret.
Nasljednik u Zürichu
Zwingli nije bio samo pastor u Zürichu nego i vojni kapelan. 11. listopada 1531. godine, veliki je reformator sudjelovao u kappelskoj bitci kako bi obranio grad od katoličkih snaga. Nakon što je ranjen, pronašla ga je i smaknula neprijateljska vojska.
Nakon ovoga gubitka s protestantske strane, u opasnosti se našao Bullingerov rodni grad, u kojem je bio pastor protestantske zajednice, pa je pobjegao u Zürich. Tamo prima u svoj dom suprugu i dvoje djece pokojnoga mu prijatelja, a nakon nekoliko tjedana izabrali su ga kao nasljednika glavnog ciriškog pastora. Ovu je službu Bullinger obnašao idućih četrdeset i četiri godine, od svoje dvadeset i sedme do svoje smrti u sedamdeset i prvoj godini.
Rani savezni teolog
Kako često se kroz povijest spajaju vrline velikih ljudi s njihovim slabostima. Jedan od Bullingerovih glavnih doprinosa bio je primitivan oblik „savezne teologije“. Slijedio je Zwinglijev primjer, koji je svoju teologiju organizirao oko saveznih motiva, umjesto oko srednjovjekovnih kategorija.
Zwingli je u središte svoje teologije stavio Božji savez stvaranja s Adamom. Razvio je i modificirao tu teologiju tako da se usredotoči na Abrahama, što je bio korak u pravom smjeru, no povjesničar David Steinmetz primjećuje da su obojica centrirali svoju teologiju u Starom umjesto u Novom zavjetu. Prednosti ovoga pristupa bilo je uključivanje cijele Biblije kao jedne priče. Pripadajuće su slabosti uključivale sklonost da se umanje (ili čak odbace) stvari koje su u Novom zavjetu prestale važiti.
Drugim riječima, Zwingli i Bullinger čitali su cijelu Bibliju, no svejedno su je čitali jednolično. Ostaje nejasno u kojoj je mjeri rana savezna teologija pogodovala zlostavljanju ciriških takozvanih anabaptista („ponovnih krštenika“) te koliko se kasnije razvila kao reakcija na te „radikale“. Godine 1525. Zwingli i Bullinger zajedno su branili nauk o krštavanju male djece na javnoj raspravi protiv anabaptista, nakon koje su neke od njih i utopili.
Bullinger je slijedio Zwinglija u tome što se protivio korištenju glazbe na bogoštovlju, zbog opasnosti da to postane idol i omete istinsko štovanje. Bullinger je Zwinglijev instinkt usavršio kao načelo, tako da se glazba u cirišku crkvu vratila tek 25 godina nakon Bullingerove smrti.
Mirotvorac
Njegov život i trajna ostavština nisu bili nešto što je ljude dijelilo nego sjedinjavalo. Iza njegove se veličanstvene brade krilo jedno od najvećih srca Reformacije, te jedan od njezinih najneumornijih mirotvoraca. Iako je rijetko napuštao Zürich, izuzetno se puno dopisivao (preživjelo je skoro dvanaest tisuća njegovih pisama) kako bi savjetovao i gradio koaliciju među reformiranim vođama po Europi.
Čak i više od njegova nadarenog propovijedanja, bio je poznat po svojem strpljenju, mudrosti i velikodušnosti. Stabilizirao je mladu i utjecajnu cirišku crkvu, ne samo nakon njezine šokantne tragedije nego i tijekom ostalih četrdeset godina njegova pastorata. Brinuo se za i njegovao ono što je Zwingli započeo. Prema povjesničaru Steinmetzu „Bez Zwinglija u Zürichu ne bi bilo reformacije; bez Bullingera ona ne bi potrajala“.
