Uvod u Heidelberški katekizam (1563.) donosi jednu od najzvučnijih afirmacija vjere u cijeloj povijesti kršćanstva:
P: Koja ti je jedina utjeha u životu i smrti?
O: Da ne pripadam sebi, već tijelom i dušom, u životu i smrti, svojem vjernom spasitelju Isusu Kristu.
Heidelberški katekizam bio je proizvod tima autora koje je unajmio knez-izbornik Fridrik III., odani protestantski knez iz ranih desetljeća njemačke Reformacije. Jedan od glavnih autora Katekizma bio je profesor Sveučilišta u Heidelbergu, Zacharius Ursinus.
Ponizni reformator
Ursinus je bio učenik Philipa Melanchthona, koji je i sam bio jedan od glavnih učenika velikog njemačkog reformatora Martina Luthera. Luther je umro 1546. godine. Kao mladić tijekom 1550-ih, Ursinus je proputovao brojne značajne gradove europske Reformacije, prilikom čega je upoznao Jeana Calvina iz Ženeve, između ostalih značajnih lidera Reformacije.
Tijekom tog razdoblja njemački su reformatori bili duboko podijeljeni oko teoloških pitanja, kao što je precizna narav Gospodnje večere. Kad su poniznog Ursinusa 1561. pozvali da bude profesor u Heidelbergu, on je izjavio: „O, kad bih bar mogao ostati skriven u ćošku!” Pa ipak, Bog je pozvao Ursinusa u Heidelberg da bi osigurao ostavštinu Reformacije.
Heidelberški tješitelj
Heidelberški katekizam je objavljen anonimno, ali većina današnjih promatrača pripisuje Ursinusu vodeću ulogu u njegovom pisanju. Njegov naglasak na kalvinističkoj doktrini učinio ga je jednim od najutjecajnijih katekizama reformacijske ere.
Heidelberški katekizam ubrzo je preveden na nekoliko stranih jezika, a među njima je 1572. bio i engleski. Od njega će jedino ozloglašenije u engleskom govornom svijetu postati Westminstersko vjeroispovijedanje, koje će nastati u Engleskoj tijekom narednog stoljeća. Jedan od razloga za toliku uspješnost Heidelberškog katekizma bio je u tome što se u njemu govorilo o spornim pitanjima, kao što su ona vezana uz Gospodnju večeru, na način na koji se poticalo jedinstvo. Ursinus nije želio dodatno pogoršavati podjele među protestantima.
Pa ipak, u skladu s Ursinusovim kalvinističkim uvjerenjima, katekizam oslikava mračnu sliku ljudskog stanja bez Krista. U petom pitanju i odgovoru u Katekizmu Ursinus nam govori (na temelju mnogobrojnih biblijskih referenci) da smo po naravi skloni mrziti Boga i bližnjega svoga. Osmo pitanje i odgovor pita jesmo li „toliko iskvareni da uopće ne možemo činiti dobro.” Ursinus govori da zbilja jesmo toliko iskvareni, „osim ako se nanovo ne rodimo od Duha Božjeg.”
S druge strane, život koji je Bog otkupio život je svetosti, zadovoljstva i neizrecive radosti sve do vječnosti. Utjeha sadržana u prvom pitanju potječe iz shvaćanja velike dubine našeg grijeha, velikog izbavljenja koje nam je Krist donio od „nesreće” i gnjeva s kojim se suočavamo zbog tog grijeha te iz naše velike zahvalnosti Bogu, koja potječe iz razumijevanja našeg oslobođenja. Ursinus objašnjava da naša „nova narav” u Kristu jest „radost cijelim srcem u Bogu kroz Krista, i spremnost u ljubavi živjeti po volji Božjoj, te se vježbati u svim dobrim djelima.” Radost u našem otkupljenju je za Ursinusa temelj svetog življenja.
Ostavština radosti
Unatoč Ursinusovim naporima da ujedini zavađene protestantske frakcije, nasljednik Fridrika III. uklonio je tijekom 1570-ih njega i druge kalvinističke profesore s heidelberškog sveučilišta. Ursinus je našao posao na Reformiranoj akademiji, nedaleko od Heidelberga. Umro je 1583. u dobi od 48. godina.
Ursinus je u vidu Heidelberškog katekizma i opsežnih poduka koje je objavio, a u kojima je obranjivao teologiju ovog katekizma, za sobom ostavio bogati repozitorij biblijskih poduka za buduće naraštaje vjernika. Ursinusova učenja i danas nadahnjuju veliku radost, između ostalog i zbog velikog djela što ga je Bog učinio njegovim posredstvom i posredstvom mnoštva drugih reformatora.
