Ne moramo biti osobito upućeni u crkvenu povijest da bismo znali kako crkve uglavnom nisu poznate po svojem jedinstvu. Premda procjene o broju protestantskih denominacija često znaju biti pretjerane, njihova fragmentiranost je neporeciva. Pažljiviji protestanti su uvijek žalili zbog te činjenice. Nizozemski teolog Herman Bavinck je, recimo, komentirao da je „uspon sektaštva, koji je pratio protestantski pokret, mračna i negativna pojava”. U kontekstu njegovog osvrta na katoličku (tj., univerzalnu) narav Crkve, Bavinck je isticao značaj prepoznavanja razlike između temeljnih i netemeljnih istina. Išao je tako daleko da je tvrdio kako je nesposobnost prepoznavanja istinskih kršćana izvan vlastitog kruga duhovno štetno i u konačnici vodi k smrti te skupine:
Nijedna crkva, koliko god bila čista, nije istovjetna s univerzalnom crkvom. Tako isto nijedno ispovijedanje vjere, koliko god bilo pročišćeno Božjom riječju, nije istovjetno s cjelokupnom kršćanskom istinom. Svaka sekta koja smatra svoj krug jedinom Kristovom crkvom i smatra istinu samo svojom svenut će i umrijeti poput grane odrezane sa svojeg trsa.[1]
Nije teško vidjeti kako do toga može doći. Rezultati nepotrebnih doktrinarnih podjela – crkveni razdori, udaljenost od Božjeg djelovanja u našem gradu, propuštanje prilika za povezivanje i suradnju s drugim službama itd. – nevjerojatno su štetni za misiju Crkve. Oni, koji se potpuno odjeljuju od svih drugih istinskih kršćana, neće se razvijati. Trebamo druge pripadnike Kristovog tijela – a često nam naročito trebaju oni kršćani koji naginju na drugačiju stranu nego mi. Kako nam Collin Hansen napominje, prepoznavanje naših vlastitih mrtvih točaka i zahvalnost za darove koje je Bog dao drugim kršćanima često idu ruku pod ruku:
Lako je vidjeti mane u nekome drugome ili u nekoj drugoj organizaciji, ali je tako teško prepoznati vlastita ograničenja. Međutim, ako ne naučite prepoznavati mane u sebi i u svojim junacima, nećete znati cijeniti darove koje je Bog dao drugim kršćanima… Jedino tad ćemo se moći susresti s izazovima ovog doba, koje se sve brže mijenja.[2]
Težiti za jedinstvom Crkve ne znači da trebamo zanemariti teologiju. Međutim, to znači da naša ljubav prema teologiji ne treba nikad biti veća od naše ljubavi prema stvarnim ljudima te da, stoga, moramo naučiti voljeti ljude i kad se teološki ne slažemo s njima. Kako je to Spurgeon objasnio kad je govorio o Georgeu Herbertu:
Gdje je Božji Duh, mora biti i ljubavi, a ako sam jednom spoznao i prepoznao bilo koga kao svojeg brata u Kristu Isusu, Kristova ljubav mi više ne dopušta da ga smatram strancem i tuđincem, nego sugrađaninom svetih. Mrzim klerikalizam onoliko koliko moja duša mrzi Sotonu, ali volim Georgea Herberta, premda je George Herbert zakleti klerikalac. Mrzim njegov klerikalizam, ali volim Georgea Herberta iz dubine duše i u svojem srcu imam topli kutak za svakoga čovjeka poput njega. Dajte mi da pronađem čovjeka koji voli mojeg Gospodina Isusa Krista kao što ga je volio George Herbert i neću se pitati trebam li ga voljeti ili ne; nema mjesta pitanjima jer to je jače od mene; osim ako ne uspijem prestati voljeti Isusa Krista, ne mogu prestati voljeti one koji vole njega… Izazivam vas da se, ako imate imalo ljubavi prema Isusu Kristu, usudite biti izbirljivi prema onima koji su njegovi.[3]
Imamo li mi „topli kutak u svome srcu” prema svakom pojedinom kršćaninu, makar se i žestoko ne slagali s njime ili njom u raznim pitanjima? Spurgeon nas podsjeća da, ako volimo Isusa, moramo voljeti i prihvaćati sve one koji pripadaju Kristu. Prestati voljeti Kristov narod, kako je on to rekao, znači prestati voljeti samoga Krista. Ipak, nije lako voljeti sve kršćane! Neki će vam sigurno ići na živce, a uvjerenja i prakse nekih kršćana ozbiljno će vas zabrinuti (sjetimo se kako je Spurgeon „mrzio” Herbertov klerikalizam). Ipak, ne možemo emocionalno zanemarivati druge pripadnike Kristovog tijela. Ako volimo Isusa, moramo voljeti i one koji mu pripadaju.
Naravno, ova se ljubav ne mora nužno očitovati u formalnom članstvu u istoj crkvi. Postoje razni vidovi iskazivanja jedinstva. A iscjeljivanje podjela u crkvi nije jednostavno – recimo, kad postoje prave rane, možda će morati doći do sučeljavanja i pozivanja na odgovornost. No možemo barem početi sa stavom naših srca. Želimo li jedinstvo? Je li nam ono vrijedno kao što je bilo vrijedno Isusu?
Evo dobre molitve koju možemo moliti:
Gospodine, daj mi „topli kutak u mojem srcu” za druge kršćane, osobito za one koje sam u napasti odbaciti ili prezreti. Znam da ne mogu riješiti sve podjele u tvojoj Crkvi, ali pokaži mi koji bi trebao biti moj sljedeći korak kojim ću graditi, njegovati i poštovati jedinstvo tvoje nevjeste. Isus će nam dati milosti za ono u čemu smo podbacili i otkrit će nam kako da idemo naprijed.
Preuzeto iz knjige Gavina Ortlunda, Biraj bitke: umijeće teološke trijaže u izdanju Radosne vijesti, str. 42-45.
[1] Bavinck, Catholicity of Christianity and the Church, 250–51.
[2] Collin Hansen, Blind Spots: Becoming a Courageous, Compassionate, and Commissioned Church (Wheaton, IL: Crossway, 2015.), 26.
[3] Charles Spurgeon, propovijed 668, „Unity in Christ,“ u The Complete Works of C. H. Spurgeon, 12. tom, propovijedi 668 do 727 (Cleveland, OH: Pilgrim, 2013.)
