Kada bih vas zamolio imenovati današnje najkontroverznije kršćansko učenje, što biste rekli? Neki bi možda rekli LGBT+ pitanja, neki Isusovo božanstvo, a neki učenje o vječnoj kazni. Moj odgovor bi mogao biti neočekivan: nužnost crkve.
Tijekom godina u kojima sam služio kao pastor studentima, glede pitanja nužnosti crkve, dobio sam zbunjenih odgovora, odbacivanja i prezira, više nego na bilo kojem drugom polju teologije. Mnogi kršćanski studenti priznat će potrebu za kršćanskim prijateljstvima ili nekom vrstom kršćanske zajednice, ali što se tiče punine crkve – crkve okupljenih i raspršenih, organizma i organizacije – često postoji podvojenost. Oni ne poriču potrebu za zajednicom, ali su skeptični po pitanju je li crkva potrebna u ispunjavanju ove potrebe.
To je stvarnost za široki krug ljudi na duhovnom spektru, od novih kršćana pa sve do onih koji su gorljivo proglasili cjeloživotnu odanost Isusu.
Ne mislim kako ta podvojenost ima u svom korijenu dramatičnu promjenu religioznih uvjerenja ili odgovornosti. Kako sam počašćen slušati životne priče studenata tijekom obroka ili kave, često čujem: „Išli smo u crkvu neko vrijeme kad sam bio mali, ali nakon ____ smo prestali ići. Ipak još uvijek vjerujem u Isusa.”
Događaj koji ispunjava ovo prazno mjesto može biti nešto tako traumatično kao što je smrt uglednog kršćanina u obitelji, na primjer, bake. Ili može biti nešto jedva primjetno kao što je natrpan sportski raspored koji je s vremenom narušio naviku sudjelovanja u crkvi. Kao rezultat ovih događaja, često čujem: „Nisam zapravo odrastao u crkvi, ali sam odrastao u kršćanskom domu, ako to ima smisla.” Imaju li ove priče zajedničku nit koja se provlači kroz njih?
Autentično duhovno putovanje
Nemoguće je sažeti toliko različitih ljudskih priča na jedan uobičajeni uzrok, ali rekao bih da je u tim pričama često skriveno vjerovanje nesvjesno apsorbirano iz naše kulture: što je duhovno putovanje osobnije, okrenuto prema unutra i nepovezanije s institucijama, ono je čišće i ta je osoba bliža Bogu. Osjećaj manje duhovnosti i autentičnosti javlja se pak kod osoba koje se više otvaraju ka strukturiranoj zajednici koja onda njihovu vjeru oblikuje i privezuje za crkvu. Crkva može biti lijepo mjesto, ali nije nužna za napredujući kršćanski hod.
Doista, crkva se u ovom okviru može smatrati opasnim, klizavim toboganom koji će nas povući imati „religiju, a ne odnos“. S obzirom na takva uvjerenja, kada uključenost u crkvu postaje nezgodna ili previše neugodna, crkva biva odbačena u stranu.
Povezano s tim, često smo vjerovali da samo unutarnja odluka čini nekoga kršćaninom, pritom zanemarujući ključnu ulogu crkve. U tom okviru, krštenje i članstvo u crkvi gube svoje glavne uloge u procesu obraćenja. Ali dok čitamo Bibliju, jasno je da kršćani kao neovisni pojedinci sebe ne proglašuju kršćanima. Isus je tu odgovornost dao crkvi (Mt 18,15–20; 1.Kor 5,1–6,8).
Dok razmatramo stav novog naraštaja prema crkvi, moramo ozbiljno zapitati: „Kakvo mjesto ima crkva u sve više postkršćanskom društvu?” Jer, čini se, kršćanska vjera koja se drži crkve osuđena je na neuspjeh.
U vremenu smo u kojem ljudi napuštaju crkvu kao nikad do sad. Kao što su Jim Davis i Michael Graham istaknuli u svojoj knjizi The Great Dechurching, „Trenutno doživljavamo najveći i najbrži religijski pomak u povijesti naše zemlje… Više ljudi je napustilo crkvu u posljednjih dvadeset i pet godina od ukupno svih novih ljudi koji su postali kršćani u Prvom velikom probuđenju i evangelizacijama Billy Grahama.“
Unatoč našim kulturnim trendovima, da bi kršćanska vjera imala smisleni, dugoročni utjecaj u životima novog naraštaja, moramo ne samo prigrliti crkvu, već i uložiti trud kako bismo crkvu ojačali i učinili je bitnim dijelom naših evangelizacijskih metoda. Kao što je to učinio naš Gospodin, moramo voljeti crkvu i staviti svoje povjerenje u njenu budućnost. Novom naraštaju možemo pomoći sagledat ljepotu Krista i njegove crkve, naglašavajući postojanje tri braka.
1. Crkva i utjelovljenje
Našu teološku antropologiju moramo vjenčati s bogatom ekleziologijom. Ljudi to često ne znaju, ali trebaju crkvu. Svatko od nas ima dubok i trajan problem – žudimo za snažnom zajednicom. Međutim, zrak kulture koji udišemo uči nas ne prihvaćati Božji odgovor na našu žudnju.
Poput konobara koji služi večere, vjerna kršćanska evangelizacija uvjerava ljude jesti najbolje jelo na jelovniku, čak i ono koje bi na prvi pogled moglo izgledati neukusno. Pozvani smo sprijateljiti se s usamljenim susjedima i pozvati ih u zajedništvo svetih. Savjetovati mlade gladne mudrosti i povezivati ih s majkama i očevima u vjeri. Prihvaćati prijatelje koji prepoznaju svoju duhovnu prljavštinu i uroniti ih u vodu krštenja. Hodati s izoliranim ljudima koji traže utjelovljenu vjeru i dovoditi ih do stola Gospodnjeg u kontekstu lokalne crkve. Izazivati nestalne duše koje traže svoju svrhu i usmjeravati ih u misiju Božjih ljudi.
Od svih opcija na jelovniku, pozvani smo usmjeravati ih u crkvu.
2. Crkva i misija
U doba duhovnog opadanja, moramo vjenčati našu misiologiju i našu ekleziologiju. Vjerujem u postojanje bitnih načela crkve, na koja se kršćani moraju obvezati, žele li vidjeli evanđelje koje privlači ljude k vjeri. Ova načela izlaze iz biblijskog uzorka i uvjerenja vjeroispovijesti da izvan crkve „uobičajeno, ne postoji mogućnost spasenja” (Westminsterska ispovijest vjere 25.2). Primarno mjesto na kojem Bog djeluje u svijetu je u crkvi i kroz crkvu, kroz koju je Krist „navijestio mir vama daleko i mir onima blizu” (Ef 2,17).
U našoj želji dosezanja novog naraštaja, kršćani ne smiju nanovo definirati crkvu ili zamijeniti crkvu nečim drugim; moramo se čvrsto držati nacrta crkve kojeg nam je Bog dao u Svetom pismu. Ako smo iskreni, mnogi smo postiđeni neuspjesima crkve. Međutim, kada kuhinjski nož otupi, ne odričemo se noževa u cjelini. Oštrimo ga.
Iako je nepovjerenje u autoritete i moć stalno visoko, nastavimo educirati, rigorozno poučavati i formalno rukopolagati naše starješine i đakone. Iako mnogi tvrde kako se istina mijenja s vremenom, posvetimo se učenju apostola kao našoj nepomičnoj osnovi. U doba kada su slavni pastori (engl. pojam „celebrity pastor“) nelegitimno postali kvazi biskupi kroz svjetovnu akumulaciju moći, podredimo se odgovornim crkvenim strukturama i crkvenim procesima pri donošenju odluka. U vremenu kada kršćanski influenceri određuju što je ispravno vjerovanje po svojim blogovima, suosjećajno prigrlimo crkvena načela vjerovanja i vjeroispovijesti. Crkva još uvijek može i mora biti crkva.
Kršćani ne smiju gledati na crkvu kao sporednu za duhovni rast novog naraštaja, već kao samo središte duhovnog rasta. To vrijedi ne samo biblijski, već i empirijski. Prema Barninom izvještaju o generaciji Z, duboka uključenost u crkvu bitan je sastojak u životu otpornih Kristovih učenika generacije Z. Iako su Barnini podaci pokazali nepostojanje drastične razlike između kršćanina koji samo iz navike dolazi u crkvu i otpornog Kristovog učenika na razini njihovog „kognitivnog razumijevanja kršćanske vjere“, najznačajnija razlika između te dvije skupine bila je duboka, osobna povezanost s njihovim crkvenim zajednicama. Duhovne dubine nalaze se u dubini crkve.
3. Crkva i Krist
Ono što je najvažnije, moramo promatrati Isusov bračni odnos s crkvom. Isus ljubi crkvu. On uživa koristiti crkvu. Plan stavljanja crkve na središnje mjesto u budućnosti kršćanske vjere mogao bi zvučati apsurdno, ali planiramo novi naraštaj usmjeravati prema crkvi jer je to Isusov plan.
U kulturi koja crkvu vidi kao uporište licemjerja, Prva poslanica Timoteju sagledava crkvu kao „stup i uporište istine” (1.Tim 3,15). Iako se čini da se crkva raspada, Isus kaže: „…sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati” (Mt 16,18). Iako mnogi ne vide budućnost za crkvu, Poslanica Efežanima govori nam o vječnom Božjem planu za crkvu (Ef 3,10–11). Kad svijet tvrdi da ljubi Isusa, ali mrzi crkvu, Bog nam kaže: „Krist je ljubio Crkvu te sebe predao za nju” (Ef 5,25). Iako crkva treba preobrazbu, Isus djeluje da „sebi predvede Crkvu slavnu, bez ljage i nabora ili čega takva, nego da bude sveta i bez mane” (redak 27).
U naše sadašnje doba, uložili smo u crkvu jer je Bog već uložio u svoju crkvu, otkupljujući ljude ne „nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom, nego dragocjenom krvlju Krista” (1.Pet 1,18–19). Bog je crkvu učinio svojim domom (Ef 2,22) i sve stvari radi u njenu korist (Ef 1,22). Bez obzira koliko bi naša kultura mogla postati postkršćanska, crkva je središnji dio Božjeg budućeg plana i zato, crkva mora biti dio našeg plana.
Used with permission from the Gospel Coalition.
Izvor: https://www.thegospelcoalition.org/article/reach-generation-love-church/
