Kao što smo naučili u Knjizi Postanka, Božja je slika trebala prožeti čitavu Zemlju. Kao što smo naučili od Krista, ta se slika prije svega otkriva u nesebičnoj ljubavi križa. Kad ta ljubav uđe u srca tijela ljudi – što je mogućnost samo za one koji su, kroz djelo na križu, očišćeni od grijeha i proglašeni pravednima – kada se ta ljubav podigne i prebiva u Božjoj obitelji, u Crkvi Isusa Krista, i kada izrazi te ljubavi obilježavaju sve međuljudske odnose u lokalnoj crkvi na isti način na koji prožimaju odnose trojne Božje obitelji, nebeska slava počinje se probijati na Zemlju.
Novi će savez Božjem narodu, dok još budu hodali Zemljom, dati uporište u nebeskom Jeruzalemu. Pogledi su im usmjereni na bogatstvo njihova slavnog nasljedstva (Ef 1,18). I narodi će doći nebeskom svjetlu ove svete obitelji, gladni jedinstvenih odnosa, koji nisu razoreni egocentričnošću, gladni tijela koje je pod jednom glavom, gladni naroda koji isijava sliku božanske ljubavi, Crkve koja očituje požrtvovnu ljubav trojnoga Boga (Iz 60,1-11).
Nesavršena Crkva
Kako lokalna crkva može ustrajati u tako slavnome pozivu? Kao prvo, ustrajat će samo nesavršeno. Iako ljubav ovoga tijela svijetli kao svjetionik u najtamnijoj noći, nikada neće sjati jače nego iskonske zrake nebeske slave. Tijelo Kristovo još nije savršeno posloženo ispod svoje Glave. Mržnja i podjele, stvaran grijeh, još napadaju odnose u Crkvi. No kada tijelo Kristovo nakratko ispadne iz Božje slave (ponekad padne tako nisko da jedino može gledati prema gore), podići će svoj pogled prema Isusu Kristu i, promatrajući Gospodnju slavu, preobraziti se u tu istu sliku, uvijek sve slavniju, od nejasne slike nesebične ljubavi postat će sve sjajnija i jasnija (2 Kor 3,18).
Usmjereni na Krista
Lokalna crkva nikada ne smije skrenuti svoj pogled s Krista. Svoje misli treba usmjeriti prema nebu, gdje je Krist (Kol 3,1-2). Željno treba iščekivati Spasitelja koji će, kada ponovno dođe, preobraziti ovo nesavršeno Tijelo u savršeno, potpuno usklađeno s njegovim proslavljenim tijelom (Fil 3,20-21). Kada ga napokon budemo vidjeli – ne više nejasno, nego u jasnoći iskonske svjetlosti – potpuno ćemo spoznati ljubav koja je toliko dugo nadilazila naše razumijevanje. Tada, i jedino tada, savršeno ćemo zrcaliti Kristovu sliku (1 Iv 3,2-3).
Do toga vremena lokalna se crkva usmjerava na Isusa Krista. U propovijedima uzvisuje se Krist. U slavljenju, veliča se Krist. U obredima – krštenju i Gospodnjoj večeri – slavi se Krist. Doista, tko god je kršten, kršten je u Krista, preciznije, u njegovu smrt (Rim 6,3), i tko god jede kruh i ispija čašu, objavljuje smrt Gospodinovu dok on ne dođe (1 Kor 11,26). U odgoju članova, poniznost pashalnoga janjeta služi kao nit vodilja (1 Kor 5,7).
Sve se vraća Kristu; svaki je član pod njegovim vodstvom. Krist povezuje svakoga i sve (Kol 1,17-18). Nije čudo što je veliki vođa lokalne crkve, Charles Spurgeon, odlučno potvrdio svoju ovisnost o Kristu: „Ne bih želio biti ovdje bez svoga Gospodina; i da Evanđelje nije istinito, bio bih blagoslovljen da me Bog uništi istoga trenutka, jer nije mi stalo do života ako biste mogli uništiti ime Isusa Krista.“ (C. H. Spurgeon, The new Park Street Pulpit (Pasadena: Pilgrim, 1855), 1:208–9.)
Poziv lokalne crkve ne može biti uzvišeniji nego što jest. Pozvana je da bude svjetlo svijetu, da bude jedinstvena obitelj među razjedinjenim zemaljskim obiteljima, da bude nastanjena Kristom osobno, da bude zjenica Božjega oka, da bude urezana u Kristove dlanove, da pronosi slavu slike Svetoga Trojstva, da bude utjelovljenje beskonačne ljubavi križa, da bude grupni portret, ljepši nego bilo koji u svijetu – to je Crkva, lokalna crkva, novi Božji narod.
Preuzeto iz knjige Timothy Savagea Crkva: novi Božji narod, u izdanju Radosne vijesti 2017., stranice 29-31.
