U dosadašnjim argumentima mnogo smo se oslanjali na Matejevo evanđelje. Što ako ne možemo vjerovati Mateju i drugim evanđelistima? Možda su uzeli niti istine o povijesnom Isusu, protkali ih zajedno s izvanrednim proroštvima iz starine i stvorili nevjerojatnu priču – priču koja će munjevito osvojiti svijet. Vrijedno je razmotriti tu mogućnost. Ako ništa drugo, to otkriva razmjere toga projekta.
Zamislite drevnu pisarnicu u kojoj netko angažira evanđeliste:
„U redu. Mateju, Marko, Luka i Ivane, imam posao za vas. Znam da nemate ni izobrazbe ni prethodnoga iskustva, ali trebate napisati najutjecajnija književna djela. Što se tiče vremena, nažalost, moramo krenuti odmah. Bilo bi bolje da možemo pričekati nekoliko stoljeća prije nego što izmislimo svoje legende, jer tako ni jedan Kristov suvremenik ne bi mogao proturječiti našoj priči. No što je tu je: apostol Pavao zadao je ritam kada je počeo pisati svoje poslanice Crkvama oko Sredozemnoga mora. Propovijedao je Isusa kao obećanoga Mesiju i, iz nekoga nama nepoznatoga razloga, svi su ti ljudi povjerovali u ‘Boga na križu’. Izgleda da priča funkcionira, pa vi sada trebate popuniti detalje. Možete li zapisati početke priče našega Junaka? U Pavlovim pismima nalazimo samo kostur, na koji sada želimo staviti živo meso. Jeste li spremni za takav izazov?
Naravno da neće to ići glatko. Trebate pisati o životu i djelu najveće ličnosti u ljudskoj povijesti: o Bogu koji je ujedno čovjek, bezgrešan, ali i pun života, čist, ali i iznimno dubokouman, Sudac svijeta neiscrpnoga suosjećanja, ispunjenje svih židovskih nadanja, ali i čežnje svjetskih nacija, čovjek svoga vremena, ali i čovjek za sva vremena. Trebamo Junaka sa srcem nježne dobrote, ali i čelične odlučnosti. Trebamo da ponizi samopravedne, ali i bude prijatelj grešnika. Trebamo da mu iz usta izlazi uzvišen etički nauk one vrste koja izgrađuje civilizacije. Trebamo od njega i izvanredna čudesna djela koja bi naraštaj kojemu pišemo zamijetio (i koja, stoga, može i opovrgnuti). Trebamo uvjerljiv luk pripovijesti po kojem on ostaje besprijekorno pravedan, ali ga osude kao bogohulnika. I onda trebamo da sve to može podnijeti kritiku: biblijsku, teološku, geografsku, lingvističku, književnu i povijesnu. Treba biti uvjerljivo i onima blizu i onima daleko, sada i kasnije, onima koji su živjeli u njegovo vrijeme i za sve naraštaje koji dolaze. Jeste li razumjeli? Sada na posao!”
Žrtva je bila pobjedonosna tijekom povijesti zato što je Žrtva bila pobjedonosna u povijesti!
To je razlog zašto je Jordanu Petersonu toliko teško vjerovati da su „ljudska bića izmislila tu nevjerojatno apsurdnu priču”. Njegovim riječima, to je „nemogući” zadatak. Kada sami čitate evanđeljā, počinjete se pitati, zajedno sa stručnjakom za biblijske studije Peterom Williamsom: „Koji genijalac može to smisliti?” Priča o Isusu jest genijalna. Zapravo, toliko je genijalna da je u stanju preoblikovati svijet. No moramo postaviti pitanje: dolazi li genijalnost od njezinih pisaca ili su autori u osnovi izvijestili o genijalnosti njihova Junaka, Isusa? Obje su mogućnosti poprilično „čudesne”, ali jedna od njih podrazumijeva Čudotvorca koji može objasniti taj pothvat.
Život dolazi iz mrtvoga
Ponovimo što smo do sada utvrdili. Od Knjige Postanka prema naprijed, prorečena je „pobjeda Žrtve”. Prema proroštvima, Obećani će poraziti zlo uz veliku cijenu za sebe. Onda se Isus pojavio usred povijesti kao „Jaganjac Božji” – Žrtva voljna da bude žrtvovana za naše grijehe. Ostatak Novoga zavjeta naviješta neočekivanu pobjedu te Žrtve. No postoji još jedan korak koji moramo poduzeti u našem hitrom pregledu Svetoga pisma.
Biblija završava nebeskom vizijom „kao zaklana, Jaganjca”, na svemirskom prijestolju (Otkrivenje 5,6). Shvatimo li je doslovno, ta je slika očigledno apsurdna, ali to je stil posljednje knjige u Bibliji, knjige Otkrivenja. Ona se koristi slikovitim jezikom kojim pokazuje svoju viziju stvarnosti – i ono što je sada i ono što će doći. Jednom kada razumijete te prikaze, shvaćate i njihovo značenje. Isus je „Jaganjac koji je posred prijestolja” (7,17). On je Žrtva koja se, zbog činjenice da je žrtvovana, nalazi u srži biblijskoga shvaćanja Boga. On je Vladar neba i zemlje. Štoviše, knjiga Otkrivenja obećava da će toga „Jaganjca” na kraju štovati „veliko mnoštvo, što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda, i plemena, i puka, i jezika” (s. 9).
To su apsolutno izvanredna vjerovanja i teško je zaključiti koja su od njih izvanrednija: da će se onaj koji je žrtvovan na križu pokazati Bogom, da je izvojevao pobjedu svojom krvnom žrtvom ili da će cijeli svijet doći vidjeti slavu okrvavljenoga Boga? Majušni Isusov pokret prvoga stoljeća prigrlio je svaki vid te „nevjerojatno apsurdne priče”, da se koristimo Petersonovim izrazom, pa ipak je ona „prožela svaki atom naše kulture”. Trijumf Isusova pokreta premašio je sva ljudska iščekivanja.
Uskrsnuće objašnjava zašto, daleko od toga da je bilo tragedijom, križ predstavlja iscjeljenje i nadu.
Bez obzira na vaše gledište o čudesnim djelima, svi se moramo uhvatiti u koštac s izvanrednom prvostoljetnom pojavom u kojoj „život dolazi iz mrtvoga”. Ni jedna osoba koja je vidjela Isusove sljedbenike dan nakon njegove smrti – potištene, preplašene, bez vođe i u strahu od predstavnika vlasti – ne bi očekivala da će njihov pokret oblikovati povijest onako kako je to učinio. Nešto je prije 2000 godina pušteno u ovaj svijet zbog čega je iz sramotne smrti buknuo poput plamena.
Može nam pomoći jedna znanstvena analogija. Fizičari su isprva teoretizirali o velikom prasku jer su primijetili da se svemir širi. To ih je potaknulo da se pitaju o razlozima njegova širenja, pa su pomislili da je, u određenom trenutku u prošlosti, došlo do kozmičke inflacije, do oslobađanja sile, do „velikoga praska”.
U ovoj smo knjizi razmatrali jednu drugu vrstu širenja: širenje Isusove revolucije koja je „prožela svaki atom naše kulture”. Ako istražimo njezino porijeklo, dolazimo do prvoga stoljeća. Nešto se dogodilo. Oslobođena je nevjerojatna sila: prvobitna sila. I kršćani su tom „velikom prasku” dali ime. U skladu sa Starim i Novim zavjetom, oni tvrde da je upravo Isusovo uskrsnuće rodilo širenje kojemu smo svjedoci. Žrtva je bila pobjedonosna tijekom povijesti zato što je Žrtva bila pobjedonosna u povijesti: tri dana nakon svoga raspeća Isus je uskrsnuo iz mrtvih. Grob je bio prazan, njegovi su sljedbenici izvijestili da su ga sreli i pokrenuto je razdoblje povijesti koje smo razmatrali.
Trijumf Isusova pokreta premašio je sva ljudska iščekivanja.
Isusovo uskrsnuće nedvojbeno je čudo. No to nije čudo koje dodaje apsurdnosti vašega svijeta. Uskrsnuće zapravo objašnjava ono što bi u protivnom bilo još apsurdnije. Ono kaže: „Postoji širenje zato što se dogodila eksplozija”, naime eksplozija Kristova slamanja sveza smrti i pozivanja svijeta da sudjeluje u njegovu trijumfu. Prigrliti čudo ne znači prigrliti besmislicu, nego znači pronaći smisao životu.
Uskrsnuće objašnjava zašto Isusov pokret nije umro zajedno s njim. Uskrsnuće objašnjava zašto je Isusov pokret nastavio svoj nevjerojatan rast iako je prolazio kroz mnoge smrtonosne nevolje. Uskrsnuće objašnjava zašto je Žrtva postala Pobjednikom. Uskrsnuće objašnjava zašto, daleko od toga da je bilo tragedijom, križ predstavlja iscjeljenje i nadu. Uskrsnuće objašnjava zašto je obrazac svih velikih priča – i obrazac smislenoga života – trijumf pomoću žrtve. Najviše od svega uskrsnuće objašnjava Isusa. Objašnjava zašto su onoga koji je najpoznatiji po svojoj smrti milijarde ljudi doživjeli kao onoga koji je najpotpunije živ.
Svi se suočavamo s apsurdnošću nevjerojatna događaja: kršćanstvo je uskrsnulo kako bi imalo vlast nad svijetom. Kršćani kažu: „Imamo objašnjenje: kršćanstvo je uskrsnulo zato što je Krist uskrsnuo.” Počnete li težiti prema objašnjenju koje uzima u obzir Isusa, onda možete prigrliti najdivnije istine:
- da je svijet voljen, i to voljen do smrti
- da je takva ljubav sama bit Božjega bića
- da se iza povijesti kojoj svjedočite nalazi Tvorac povijesti kojemu možemo vjerovati
- da se iza vrijednosti koje cijenite nalazi osoba koja ih utjelovljuje
- da ispod vrijednosti koje kršite postoji milosrđe oproštenja
- da se iza smrti koju morate iskusiti nalazi život kojemu je on utro put: uskrsnuće.
Te su ideje nedvojbeno neobične. Međutim, sve obične ideje ne dolaze u obzir. Živimo u krajnje neobičnom svijetu. Nasljednici smo posve nevjerojatne povijesti.
Preuzeto iz knjige Glena Scrivenera, Zrak koji dišemo, str. 216-221.
