2. Oni koji poznaju Boga imaju visoko mišljenje o njemu
Nema dovoljno mjesta da sakupim sve što nam Knjiga o Danielu kaže o mudrosti, snazi i istini velikog Boga koji vlada poviješću i pokazuje svoju suverenost u djelima osude i milosrđa prema pojedincima i narodima u skladu sa svojom voljom. No možda je dovoljno ovdje reći da u cijeloj Bibliji nema živopisnije ili dosljednije prezentacije višestrane stvarnosti Božjeg suvereniteta.
Pred slikom moći i sjaja Babilonskog Carstva, koje je progutalo Palestinu i izglednosti sljedećih velikih svjetskih carstava koja će stupiti na scenu, a u usporedbi s kojima će Izrael biti sićušan, knjiga kao cjelina predstavlja dramatičan podsjetnik da je Bog Izraela Kralj kraljeva i Gospodar gospodara. Ona nas podsjeća da „nebesa imaju svu vlast“ (4,23), da Božja ruka stoji nad svakim trenutkom povijesti, da je sama povijest tek „njegova povijest“, odnosno odmotavanje klupka njegova vječnoga plana i da će kraljevstvo, koje na kraju odnosi pobjedu, biti Božje.
Središnja istina kojoj je Daniel poučio Nabukodonozora u poglavljima 2 i 4 te na koju je podsjetio Baltazara u petom poglavlju (18-23), a koju je Nabukodonozor priznao u poglavlju 4 (stihovi 34-37), i koju je Darije priznao u poglavlju 6 (stihovi 25-27), a koja je temelj Danielove molitve u poglavljima 2 i 9, kao i njegova pouzdanja za odupiranje vlastima u poglavljima 1 i 6 te pouzdanja njegovih prijatelja u odupiranju vlastima u poglavlju 3, i koja je bila osnovni materijal svih objava koje je Bog dao Danielu u poglavljima 2, 4, 7, 8, 10 i 11-12, jest istina „da Svevišnji ima vlast nad kraljevstvom ljudskim“ (4,22, usp. 5,18). On unaprijed zna sve stvari, a njegovo je predznanje predodredba. Stoga, on će imati posljednju riječ – i u povijesti svijeta i u povijesti svakog čovjeka. Njegovo kraljevstvo i njegova pravednost na kraju će odnijeti silnu pobjedu jer ni čovjek ni anđeo neće ga biti u stanju spriječiti.
Drži li nas silan osjećaj njegova svetog veličanstva, njegova moralnog savršenstva i njegove milostive vjernosti poniznima i ovisnima, zadivljenima i poslušnima?
Ovo su bile Božje misli, koje su okupirale Danielov um, čemu svjedoče njegove molitve (uvijek najbolji dokaz bilo čijeg mišljenja o Bogu): „Bilo ime Božje blagoslovljeno odvijeka dovijeka, njegova je mudrost i sila. On mijenja doba i vremena, ruši i postavlja kraljeve, daje mudrost… zna što je u tminama i svjetlost prebiva u njemu“ (2,20-22); „Ah, Gospodine moj, Bože veliki i strahoviti, koji čuvaš Savez i naklonost onima koji tebe ljube i čuvaju zapovijedi tvoje! … U tebe je, Gospodine, pravednost… U Gospoda je Boga našega smilovanje i oproštenje… Jer je pravedan Jahve, Bog naš, u svim djelima koja učini“ (9,4.7.9.14).
Razmišljamo li ovako o Bogu? Je li ovo mišljenje o Bogu koje se može razaznati iz naših molitava? Drži li nas ovaj silan osjećaj njegova svetog veličanstva, njegova moralnog savršenstva i njegove milostive vjernosti poniznima i ovisnima, zadivljenima i poslušnima kao što je držao Daniela? Ovo nam također može poslužiti kao test koliko mnogo ili koliko malo poznajemo Boga.
3. Oni koji poznaju Boga odvažno ga zastupaju
Daniel i njegovi prijatelji bili su ljudi koji su se često izlagali opasnosti, ali ne iz neke lude hrabrosti. Oni su znali što rade. Izračunali su koliko će ih to koštati. Bili su itekako svjesni kako će završiti ako se Bog ne bude čudesno umiješao, kao što je doista napravio.
No ništa ih nije moglo poljuljati. Kad su postali uvjereni da su u pravu i da je odanost njihovu Bogu to tražila od njih, onda su, da posudim izraz Oswalda Chambersa, „sa smiješkom oprali ruke od posljedica“.* „Treba se većma pokoravati Bogu negoli ljudima!“ rekli su apostoli (Dj 5,29). „Ali ne marim ni za što niti mi je stalo do mog života; samo da s radošću dovršim svoju trku“ (Dj 20,24, VAB).
Upravo je to bio duh Daniela, Šadraka, Mešaka i Abed Nega. To je duh svih koji poznaju Boga. Možda im je odluka da krenu u pravom smjeru vrlo teška, ali kad im se misli razbistre, prihvaćaju je hrabro i bez oklijevanja. Ne zabrinjava ih što drugi iz Božjeg naroda drugačije na to gledaju i ne stoje uz njih. (Jesu li Šadrak, Mešak i Abed Nego bili jedini Židovi koji su odbili štovati Nabukodonozorovu sliku? Ništa u njihovim zabilježenim riječima ne sugerira da su ili znali ili, u konačnoj analizi, marili. Bilo im je jasno što moraju učiniti, i to im je bilo dovoljno.) I ovim testom možemo mjeriti svoje poznavanje Boga.
4. Oni koji poznaju Boga osjećaju veliko zadovoljstvo u njemu
Nema mira kao što je mir onih koji su sasvim sigurni da duboko poznaju Boga i da Bog poznaje njih te da im taj odnos jamči Božju naklonost u životu, smrti i zauvijek.
Ovo je mir o kojem Pavao govori u Rimljanima 5,1 – „Opravdani dakle vjerom, u miru smo s Bogom po Gospodinu našem Isusu Kristu“ – i čiji sadržaj detaljno analizira u Rimljanima 8. „Nikakve dakle sada osude onima koji su u Kristu Isusu… Sam Duh susvjedok je s našim duhom da smo djeca Božja… baštinici Božji… Znamo pak da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube… koje opravda, te i proslavi… Ako je Bog za nas, tko će protiv nas? Tko će optužiti izabranike Božje? … Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? … Uvjeren sam doista: ni smrt ni život… ni sadašnjost ni budućnost… neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem“ (stihovi 1, 16-17, 28, 30, 31, 33, 35, 38-39).
Oni koji su tražili Gospodina Isusa sve dok ga nisu pronašli su oni koji mogu stajati pred svijetom i svjedočiti da poznaju Boga.
To je mir koji su Šadrak, Mešak i Abednego poznavali. Otud njima smireno zadovoljstvo s kojim su čvrsto stajali pred Nabukodonozorovim ultimatumom: „Ako li mu [zlatnom kipu] se ne poklonite, bit ćete smjesta bačeni u peć užarenu; i koji je taj bog koji bi vas izbavio iz ruke moje?“ (Dn 3,15). Njihov odgovor u 3,16-18 sad se već smatra klasikom: „Ne treba da ti odgovorimo na to.“ (Bez panike!) „Bog naš, kome služimo, može nas izbaviti iz užarene peći i od ruke tvoje, kralju; on će nas i izbaviti.“ (Ljubazno, ali na to se nije moglo odgovoriti – oni su poznavali svojeg Boga!) „No ako toga i ne učini“ – ako ne bude izbavljenja – „znaj, o kralju: mi nećemo služiti tvojemu bogu“. (Što god da se dogodi, nije važno! Živi ili mrtvi, oni su bili zadovoljni.)
Gospode, brinut ne želim
o smrti il’ životu svom;
već tebe da služim i volim,
osnažen milošću tvom.
Dug mi je život veselje
jer duga će biti pokornost;
a kratko je oduševljenje
u vječnu što dolazim radost?
(Iz hvalospjeva „Lord, It Belongs Not to My Care“ koji je 1681. napisao Richard Baxter)
Sveobuhvatnost našeg zadovoljstva još je jedna mjera kojom možemo procijeniti poznajemo li uistinu Boga.
Prvi koraci
Želimo li tako poznavati Boga? Za to postoje dva preduvjeta.
Prvo, moramo shvatiti koliko nam nedostaje znanja o Bogu. Moramo se naučiti procjenjivati, ne prema znanju o Bogu, ni prema svojim darovima ili odgovornostima u crkvi, nego prema tome kako se molimo i što se nalazi u našim srcima. Bojim se da mnogi od nas nemaju pojma koliko smo siromašni na toj razini. Zamolimo Gospodina da nam pokaže.
Drugo, moramo tražiti Spasitelja. Kad je on bio na Zemlji, pozivao je ljude da hodaju s njim. Tako su ga upoznavali i, poznajući njega, upoznali njegova Oca. Stari zavjet zapisuje predutjelovljena očitovanja Gospodina Isusa kako čini isto to – hoda s muškarcima i ženama, u liku anđela Gospodnjega kako bi ga mogli upoznati. Danielova knjiga sadrži dvije takve situacije – jer tko je bio četvrti čovjek, „sličan sinu Božjemu“ (3,25), koji je hodao s Danielova tri prijatelja u užarenoj peći? Također, tko je bio anđeo kojeg je Bog poslao da zatvori ralje lavovima kad je Daniel bio u jami s njima (6,22)? Gospodin Isus Krist sad je odsutan tijelom, ali u duhovnom smislu sve je isto – još uvijek možemo pronaći i upoznati Boga tražeći i pronalazeći njegovo društvo. Oni koji su tražili Gospodina Isusa sve dok ga nisu pronašli – jer imamo obećanje da ćemo ga sigurno pronaći budemo li ga tražili svim srcem – oni su koji mogu stajati pred svijetom i svjedočiti da poznaju Boga.
Preuzeto iz knjige J.I. Packera, Poznavati Boga, str. 20-24
