Ako pratite ovu seriju o ekspresivnom individualizmu (jednom od najvećih izazova s kojima se crkva danas suočava), možda mislite: Trevine, ova je kulturološka analiza korisna za razumijevanje našeg trenutnog konteksta, ali što nam je činiti?
Ovo pitanje postaje posebno važno danas, kada nas sve snažnije privlači potreba za inspirativnim porukama koje nam samo kratkoročno poprave raspoloženje, ali nas ostavljaju na putu koji smo sami izabrali, dok se istovremeno sve češće redefiniraju ljudska svrha i pojam grijeha u skladu s načelima ekspresivnog individualizma. Kako se onda oduprijeti? Kako služiti u ovom dobu?
To su izvrsna pitanja za ljude koji nastoje živjeti misijski u vremenu i mjestu u koje su pozvani. Misionar u stranoj zemlji može analizirati kulturu i početi razumijevati strahove i nade naroda, ali u jednom trenutku taj misionar mora otvoriti usta i progovoriti. I ne samo govoriti, nego i živjeti na način koji odudara od šireg društva, kako bi poziv na život suprotan kulturi bio utjelovljen. Učinkovita služba može započeti kulturnom analizom, ali ona tu nikada ne završava. S kakvim god se izazovima suočavali, pozvani smo živjeti i služiti u vjeri, a ne jadikovati ili kritizirati misijsko polje koje je Bog postavio pred nas.
Imajući taj savjet na umu, trebali bismo razmotriti dva iskušenja s kojima ćemo se susresti dok pokušavamo služiti u svijetu ekspresivnog individualizma.
Iskušenje br. 1: Predstaviti kršćanstvo kao sredstvo za moralističke i terapeutske ciljeve
Ako toliki postotak ljudi vjeruje da je najviši životni cilj ugoditi sebi, zašto onda ne pokazati kako nam Biblija pomaže da izvučemo maksimum iz života? Ako ljudi vjeruju da je svrha života biti dobra osoba, ispuniti svoju jedinstvenu sudbinu i iskazati svoje najdublje „ja” svijetu, zašto ne pokazati kako im kršćanstvo može pomoći na tom putu otkrivanja samoga sebe? Bez obzira na to je li cilj moralistički („biti dobra osoba”) ili terapeutski („osjećati se dobro u vlastitoj koži”), iskušenje je ovdje redefinirati kršćanstvo kao jedan od načina — ili čak najbolji način — za postizanje tih želja.
Ovo je iskušenje jače nego što mislimo. Crkveni vođe mogu biti teološki precizni u smislu da ne promiču hereze niti poučavaju pogrešne doktrine, a ipak ne pridavati određenim istinama težinu koju zaslužuju. Možemo deklarativno pristati uz evanđelje, ali isporučivati propovijedi koje naginju motivacijskim govorima, oslanjanju na vlastite snage ili pukoj ustrajnosti. Možemo „označiti” ispravne doktrine o Bogu, ali čovjek ostaje u središtu, jer je cjelokupni pristup i dalje moralistički ili terapeutski.
Kada kršćanstvo predstavljamo kao sredstvo, a ne kao cilj, pretvorili smo evanđelje u alat za izgradnju samih sebe. Neki su crkveni vođe itekako svjesni ovog iskušenja, pa je njihova reakcija naglo trčanje ususret drugom iskušenju.
Iskušenje br. 2: Iskoristiti svaku priliku za žestoko kritiziranje i razotkrivanje ekspresivnog individualizma
Potpuno suprotno iskušenje jest vidjeti sveprisutnost ekspresivnog individualizma i pokušati mu se suprotstaviti ismijavanjem njegovih slogana, izrugivanjem potrazi za samoostvarenjem i pretvaranjem samoodricanja u jedinu svrhu kršćanstva. Kako biste razotkrili laži ekspresivnog individualizma, nastojite dokazati nadmoć kršćanstva izravnim sukobom s tom ideologijom. Ako većina ljudi pogrešno pretpostavlja da je najviši životni cilj ugoditi sebi, vi ćete iznova naglašavati da su žrtvovanje sebe i samoodricanje krajnji cilj (pri čemu sugerirate da je uživanje u životu u suprotnosti sa slavljenjem Boga).
U nekim krugovima ovo iskušenje može biti jače od prethodnog, osobito ako ste čitali ovu seriju članaka i klimali glavom. Naoružate se sociološkom i teološkom analizom našeg trenutnog kulturnog trenutka, a zatim zauzmete konfrontirajući stav, pretpostavljajući da je to ono što se traži za vjerno služenje u ovom dobu.
Problem je u tome što pristup „suprotstavi se i razotkrij” također može dovesti do suptilnih i čudnih iskrivljenja kršćanstva. Uzdižući samoodricanje kao svrhu života umjesto samoostvarenja, pretvaramo kršćanstvo u religiju koja vjernost izjednačava s odbacivanjem radosti. Zapravo, Isusov poziv na samoodricanje je kontrakulturan ne samo za ekspresivnog individualistu, već i za mrzovoljnog legalistu koji previđa istinu da Kristov poziv na samoodricanje zapravo ide ususret većem samoostvarenju. Poziv apostola na prihvaćanje patnje je sredstvo za dublju radost — vječnu sreću za koju vjerujemo da će biti naša u Kristu.
Konfrontacijski pristup ekspresivnom individualizmu često može navesti ljude na pretpostavku da naša vjera podrazumijeva odbacivanje radosti i odbacivanje sebe, dok se pravo kršćanstvo bavi potragom za radošću u Bogu i ponovnim pronalaženjem sebe u Njemu. Da, naše staro „ja” je razapeto, ali zato da bi bilo obnovljeno i iscijeljeno. Mi smo nanovo stvoreni, a ne uništeni.
Dakle, kako izbjeći ova dva iskušenja i učinkovitije služiti u ovom dobu? Neke prijedloge za vjerno služenje razmotrit ćemo u sljedećem članku.
Used with permission from The Gospel Coalition.
Izvor: https://www.thegospelcoalition.org/blogs/trevin-wax/ministry-temptations-world-expressive-individualism/
