U članku koji sam ranije pisao razmatrali smo pojam „ekspresivni individualizam“. Danas želim pokazati zašto društvo opčinjeno ovakvim pogledom na svijet predstavlja izazov za Crkvu, posebno u našim nastojanjima da budemo vjerni evanđelju.
Ja naspram Boga
Prije svega, ekspresivni individualizam predstavlja izazov jer nam je povjereno naviještati poruku koja je radikalno usmjerena na Boga, a ne na svoje „Ja“. Evanđelje izaziva to „Ja“ s onim „Ja Jesam“ — Onim koji nas je stvorio i koji nas uzdržava. Ekspresivni individualizam nalaže nam gledati duboko u svoja srca kako bismo otkrili svoju unutarnju bit i to izrazili svijetu. No, evanđelje pokazuje naša srca duboko prožeta grijehom; ono tvrdi da nam nije najpotrebnije izražavanje, nego otkupljenje.
Svijet nalaže gledati unutra, dok evanđelje poziva gledati gore. U društvu ekspresivnog individualizma, ta poruka ide protiv struje. Takvoj se uputi lako odupiremo jer pogled prema gore podrazumijeva nešto ili Nekoga tko stoji izvan nas i iznad nas. Nešto što stoji iznad nas može polagati određeni autoritet ili pravo na naše živote. A mi, kao i većina modernih ljudi na Zapadu, negodujemo protiv tvrdnji moralnog autoriteta. Odupiremo se institucijama koje od nas nešto zahtijevaju.
Iza ovog specifičnog oblika pobune protiv Boga krije se logika koja zagovara da usklađivanje s naravi ili vanjskim standardom — što se u kršćanstvu vidi kao poslušnost Bogu — guši „pravoga mene“. Slijediti drevne upute Svetog pisma ili se prilagoditi moralnom standardu koji dolazi izvana, doživljava se kao izdaja vlastitog identiteta. Podređivanje Istini koja dolazi izvan mene čini se kao napuštanje poziva da „živim svoju istinu“. Stoga se primarna poruka Crkve, ona koja suočava to „Ja“ s Božjim pravima, čini pogrešnom. Sociolozi koji su napisali knjigu Habits of the Heart to su sročili ovako:
„Vjerujemo u dostojanstvo, štoviše, u svetost pojedinca. Sve što bi narušilo naša prava da mislimo za sebe, sami donosimo sudove i odluke te živimo onako kako smatramo prikladnim, nije samo moralno pogrešno, već i svetogrdno. Naše najviše i najplemenitije težnje, ne samo za nas same, već i za one do kojih nam je stalo, za naše društvo i za svijet, usko su povezane s našim individualizmom.“
Što se u takvom okruženju događa s Crkvom? Ne događa se odjednom ispražnjenje svih svetišta i odbacivanje Crkve. Naprotiv, ljudi nastavljaju dolaziti u crkvu i čine to vjerujući da im Crkva može pomoći pronaći i izraziti sebe. Religioznost ne nestaje; ona se pretvara u nešto prilagodljivo, nešto što prihvaćate pod vlastitim uvjetima. Vjeri fokus više nije na stvarnosti ili na nečemu istinitom; ona postaje terapeutski izbor koji ima cilj pomoći vam u vašoj potrazi za samouzdizanjem i samoostvarenjem.
James K. A. Smith sažima opis Charlesa Taylora o tome zašto se ovakav svjetonazor pokazuje izazovnim za Crkvu:
„Sada, u ‘Dobu autentičnosti’, s njegovim ekspresivno-individualističkim pogledom, imamo kvalitativni pomak: ‘Religijski život ili praksa čiji postajem dio ne samo da moraju biti moj izbor, već mi se moraju obraćati, moraju imati smisla u terminima moga duhovnog razvoja onako kako ga ja razumijem.’ Ekspresivist oblikuje vlastitu religiju (‘duhovnost’), vlastitog, osobnog Isusa… Postaje sve manje ‘racionalno’ prihvaćati bilo kakva vanjska ograničenja. Javlja se novi duhovni nalog: ‘neka svatko slijedi vlastiti put duhovnog nadahnuća. Neka te ne odvrati tvrdnja da se on ne uklapa u neku pravovjernost’.“
U ekspresivističkom okviru, sve što stoji na putu samouzdizanju ili samoostvarenju predstavlja problem. To znači da svaka univerzalna ili obvezujuća etika, apsolutni moral, transcendentne istine — u našoj kulturi, sve to pada pred idolom moćnoga „Ja“. Bog je možda još uvijek prisutan, ali „Ja“ je na prijestolju. Bog je, riječima Marka Sayersa, sveden na „ulogu sluge i tetošitelja osobne volje“.
Ja naspram Nas
Drugi razlog zašto izražajni individualizam predstavlja izazov za Crkvu je sljedeći: pripadnost crkvi, u smislu prihvaćanja članstva koje nadilazi terapeutske koristi ili povlastice, nema previše smisla u ovakvom okruženju. Priča mnogih na Zapadu je priča o usamljenom pojedincu koji se bori protiv velike, loše institucije. Crkvi kao instituciji treba se oduprijeti.
Ako pronalaženje sebe znači izražavanje sebe suprotno onome što je od vas učinila obitelj ili crkva, tada odlazak iz crkve za neke postaje svojevrsni obred prijelaza. A za one koji ostaju, to mora biti svjestan izbor, svjesno prihvaćanje naslijeđene religije za samoga sebe.
Ekspresivistički put nalaže neka si sami zacrtate svoj smjer. Ako Crkva podupire vaše životne izbore — izvrsno! No, ako bi Crkva dovela u pitanje vaše ponašanje ili stavove, odjednom biste ustvrdili da se vaša životna priča ne tiče drugih. „Vjeruj sebi“, napisao je Emerson; „svako srce vibrira uz tu željeznu žicu.“
Ponavljam, izražajni individualizam ne prazni Crkvu od njezinih članova. On tek ispunjava klupe ljudima koji svoj odlazak u crkvu vide kao još jedan izričaj vlastitog identiteta, kao pomoć u vlastitoj potrazi za srećom. Crkva tada ima ograničen, ako i ikakav, stvarni autoritet. Moćno „Ja“ ostaje na prijestolju, čak i kada to moćno „Ja“ sjedi u crkvenoj klupi.
Kakve prilike se postavljaju pred crkvu?
Naveo sam dva glavna izazova koji postavljaju individualizam pred crkvu. No, uz te izazove dolaze i neke sjajne prilike. O njima će biti riječi u narednim člancima…
Used with permission from The Gospel Coalition.
Izvor: Why Is Expressive Individualism a Challenge for the Church?
