Samo 4 poglavlja u Knjizi Postanka, 37 i 39-41, govore o usponima i padovima Josipovog egipatskog ropstva i zatočeništva. Ali, on je tamo proveo najmanje 12 godina prije nego što je iznenada postao premijer. I dok je tijekom tog užasnog vremena usamljenosti i pustoši nastojao vjerovati Bogu i biti mu poslušan, stvari su postajale sve gore i gore.
***
Tama je ponovno progutala svjetlost. Josip se užasavao noći u ovom gnusnom egipatskom paklu. Bilo mu je teško boriti se protiv neumoljivog beznađa dok je čekao pobjeći u san. Dan za danom monotono je prolazio bez ikakvih znakova promjene. Poznati očaj navirao je u njegovim prsima. Mladost je curila iz pukotina njegova kaveza. Osjećao se zatočeno u svojoj duši. Josip je htio vrištati. Rukama pokrivenog lica, ponovno je u tami molio Boga za izbavljenje. I prisjećao se. Upravo mu je to sjećanje održavalo nadu živom, a gorčinu udaljenom.
Ponavljao je priče o Bogu koje su ga kao dijete ispunjavale strahopoštovanjem. Bog je pradjedu Abrahamu obećao dijete s njegovom ženom nerotkinjom, ali ih je primorao čekati mučnih 25 godina prije nego što im je dao sina Izaka, Josipova djeda. Baki Rebeki je Bog obećao da će njezin stariji blizanac, Jakovljev ujak Ezav, služiti mlađem blizancu, Josipovu ocu Jakovu. Ali, Bog je tajanstveno utkao ljudsku prijevaru i nemoral u svoj plan kako bi se to dogodilo.
Jakovljev osmijeh ispunio je Josipov um. O, Oče. Pokrio je usta kako bi prigušio jecaje. Prošlo je 9 godina otkako je posljednji put vidio to drago lice. Hoće li ga vidjeti ikada više? Je li Otac još uvijek živ?
Vjera u Božju milost ono je što nas održava u tim očajnim trenucima.
Osjetio je kako mu nešto puže po nozi. Skočio je i otresao se. Otresao je prostirku. Jeza mu je prošla niz kralježnicu. Josip je mrzio pauke.
Kad je legao nazad, sjetio se kako je otac Jakov bio zarobljen u manipulacijskoj mreži svog ujaka Labana dugih 20 godina. Ipak, Bog je bio vjeran svojoj riječi i na kraju izbavio Jakova i vratio ga u Obećanu zemlju kao bogatog čovjeka. A onda su tu bili i ti čudni snovi. Bili su neobično snažni, za razliku od bilo kojih drugih prije ili poslije. Imao je pomiješane osjećaje u vezi njih. Vjerojatno su snovi bili razlog zašto je sada u Egiptu. Zavist njegove braće zbog očeve naklonosti postala je ubilačka kada je ustvrdio da on ima i Božju naklonost.
Udaljeni krici dali su Josipu do znanja da je u vojarni izbila nova tučnjava. To ga je učinilo zahvalnim na svojoj privatnoj ćeliji, usluzi koju je glavni pisar ukazao upravitelju. Nasmiješio se ironiji ove „usluge“. Njegova bi se braća naslađivala kad bi to znala. Činilo mu se da se dalje od onoga što su ti snovi prorekli ne može ostvariti.
Pa ipak, koliko god se glupo činilo u tom trenutku, Josip se nije mogao otresti dubokog uvjerenja da je Bog namjeravao ostvariti te snove. I nije mogao poreći čudan obrazac koji je vidio u Božjem postupanju s njegovim precima. Bog je dao zapanjujuća obećanja, a zatim je odredio neka vrijeme i okolnosti djeluju na takve načine da ispunjenje obećanja izgleda nemogućim. I tada se Bog pokrenuo.
Zajednička nit koju je Josip pratio kroz sve priče, ta jedna stvar koja se činila da ju Bog poštuje i blagoslivlja više od svega ostalog, bila je vjera. Abraham je vjerovao Božjoj riječi. Izak je vjerovao Božjoj riječi. Rebeka je vjerovala Božjoj riječi. Jakov je vjerovao Božjoj riječi. Svi su oni na kraju vidjeli Božju vjernost njegovim obećanjima, unatoč okolnostima i vlastitim propustima.
Zajednička nit koju je Josip pratio kroz sve priče, ta jedna stvar koja se činila da ju Bog poštuje i blagoslivlja više od svega ostalog, bila je vjera.
Mir ispunjen vjerom ugasio je tjeskobnu vatru u Josipovim grudima. „Vjerujem ti, Bože moj“, šapnuo je. „Poput mojih predaka, čekat ću te. Nemam pojma kakve veze moj boravak u egipatskom zatvoru ima s tvojim namjerama. Ali nastavit ću te častiti ovdje gdje si me postavio. Ispuni svoju riječ kako ti se čini najbolje. Tvoj sam. Koristi me!“
***
U biblijskom izvještaju primamljivo je vidjeti samo Josipov herojski karakter i postignuća. Ali, Bog ne želi da propustimo uglavnom tihe, očajničke godine koje je Josip proživio. Zamislite bol izdaje njegove braće, odvojenost od oca, užas ropstva, zavođenje i lažnu optužbu Potifarove žene i očaj koji je osjećao dok mu je mladost umirala u zatvoru.
Ponekad nas vjernost Bogu i njegovoj riječi vodi na put gdje se okolnosti pogoršavaju, a ne poboljšavaju. Tada je poznavanje Božjih obećanja i njegovih puteva ključno. Vjera u Božju milost za nas i u budućnosti ono je što nas održava u tim očajnim trenucima. Svi volimo bajkovit završetak Josipove priče. I trebali bismo, jer Josipov život je nagovještaj nebeske stvarnosti. Bog je poslao svog Sina da umre i uskrsne kako bi svoju djecu „zaista oslobodio“ (Ivan 8,36). Dolazi dan kada će oni koji su vjerni, čak i do smrti (Otkrivenje 2,10) čuti: „Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!“ (Matej 25,21).
Naše trenutne okolnosti, ma koliko turobne ili uspješne, nisu kraj naše priče. To su samo poglavlja puno veće priče koja, uistinu, naposljetku ima sretan kraj. „Budite hrabri i jaka srca, svi koji se u Jahvu uzdate!“ (Psalam 31,25)
Used with permission from Desiring God.
Izvor: Joseph: Staying Faithful When Things Just Get Worse | Desiring God
