Posljednjih smo tjedana razmatrali različite izazove s kojima se kršćanska crkva na Zapadu suočava, a jedan od najvećih je ekspresivni individualizam — mentalitet „budi vjeran sebi“ koji samoostvarenje i pronalaženje vlastitog izričaja postavlja kao najviši životni cilj.
U ovakvom društvu izolacija i usamljenost postaju sve učestalije pojave, djelomično zato što se ljudi opiru odnosima koji uključuju obveze, jer bi one mogle narušiti njihovo shvaćanje osobne slobode i autonomije. Kada se svrha života iznova definira oko pronalaženja vlastitog najdubljeg „ja“ i njegova izražavanja svijetu (nasuprot bilo kakvim ograničenjima koja bi vam mogla nametnuti obitelj, crkva, društvo ili politika), tada se svi naši najznačajniji odnosi preoblikuju u svjetlu osobnog razvoja.
- Brak se svodi na potragu za „srodnom dušom“ koja vas upotpunjuje i čini sretnima dok težite postati najbolja verzija onoga što vas čini jedinstvenima.
- Prijateljstvo postaje put do uzajamnog ispunjenja, gdje je lako sklapati nova ili napuštati stara prijateljstva, ovisno o tome koliko su uspješna u pružanju osobne koristi.
- Crkve postaju uslužni centri koji isporučuju duhovne sadržaje, gdje vjernici sebe zamišljaju kao potrošače i očekuju da crkveno učenje i aktivnosti poboljšaju njihov način života.
Oduprijeti se ekspresivnom individualizmu našeg doba ne znači nijekati korisne aspekte koji proizlaze iz ovih i drugih odnosa. Ono čemu se trebamo oduprijeti jest postavljanje samoostvarenja kao jedinog cilja tih odnosa. Jednom kada svoje odnose postavimo u okvire ekspresivnog individualizma, nešto se mijenja u našim interakcijama, našim ciljevima i našoj usmjerenosti jednih prema drugima. „Ja“ zauzima središnje mjesto.
Nigdje to redefiniranje odnosa ne vidimo jasnije nego u našem razumijevanju Boga i čovječanstva, a posebno u našem pogledu na to što zapravo predstavlja grijeh.
Radikalno različiti vjernici
U knjizi This Is Our Time, ukazujem na istraživanje agencije Barna koje pokazuje da veliki postotak kršćana koji idu u crkvu (66 %) kaže da je „najviši životni cilj ugoditi sebi“. Taj je postotak niži od prosjeka svih Amerikanaca (84 %), ali je i dalje nevjerojatno visok, osobito među crkvama koje bi, barem na papiru, tvrdile da je „glavna svrha čovjeka slaviti Boga i uživati u Njemu zauvijek“.
Što to znači? Ljudi u crkvi imaju radikalno različita usmjerenja kada je u pitanju svrha života.
- Zamislimo ženu koja stoji tijekom slavljenja, pjeva Gospodinu, puna nade i želje da ispuni svoju svrhu kao biće stvoreno na Božju sliku i otkupljeno Isusovom žrtvom. Njezino je temeljno polazište biblijsko. Bog je u središtu.
- Pored nje stoji muškarac koji ovo bogoslužje vidi kao pomoć u ispunjenju vlastite osobne misije: da što više uživa u ovom životu postajući najbolja moguća verzija sebe. Njegovo je temeljno polazište moralističko.
- Uz njih je tinejdžerica koja bogoslužje vidi kao način oslobađanja od negativnih osjećaja i usmjeravanja prema višem pozivu. Njezino je temeljno polazište terapeutsko.
Ovi vjernici pjevaju iste pjesme i slušaju iste propovijedi, ali razlozi zbog kojih su u crkvi značajno se razilaze.
Moralistički čovjek crkvu vidi ovako: Svrha života je biti dobra osoba i bit ću sretniji ako se osjećam pravednim. Crkva me čini boljim čovjekom — sposobnim i voljnim činiti ispravne stvari.
Terapeutska tinejdžerica crkvu vidi ovako: Svrha života je osjećati se sretno i bit ću sretnija ako pobjegnem od loših osjećaja krivnje i srama. Crkva mi pomaže da se osjećam dobro u vlastitoj koži povezujući me s višom sudbinom i osnažujući me da slijedim svoje snove.
U oba slučaja, vjernici svoju zajednicu vjere vide kao ispomoć u življenju onakvog života kakav su već ionako namjeravali živjeti.
Sukob i grijeh
Ljudi mogu godinama ići u crkvu s moralističkim ili terapeutskim okvirom bez ikakvih sukoba — pljeskati slavljeničkom timu uz poletnu glazbu, kimati glavom pastoru koji nudi biblijsko učenje o odnosima ili pronalaziti utjehu u drugima kada se pojavi životna potreba ili tragedija.
Sve dok se u vidokrugu ne pojavi pitanje grijeha. Odjednom nastaje sukob. Upravo ovdje prava narav ovakvog vjernika izlazi u prvi plan.
Zamislimo da je muškarac iz našeg primjera skrenuo u nemoralnu vezu i odlučio se razvesti od supruge, ali želi ostati u dobrim odnosima s cijelom zajednicom. Kada se crkva uključi, muškarac je šokiran: prvo, time što itko u crkvi misli da su njegovi „osobni životni izbori“ tuđa stvar; i drugo, time što bi itko bio toliko osuđujući da ga pozove na pokajanje. Tada se situacija preokreće: crkva je ta koja griješi jer stoji na putu njegovom samoostvarenju.
U biblijskim terminima, grijeh se odnosi na prijestup protiv Božje Riječi — kršenje Njegovih zapovijedi i osobni otpor prema Bogu koji proizlazi iz buntovnog srca. Rješenje je pokajanje, promjena srca prema Bogu i okretanje od grijeha.
Ali što se događa s grijehom u društvu kojim vlada ekspresivni individualizam? Ako je prva i najveća zapovijed „budi svoj“, onda je neoprostivi grijeh biti lažan ili pokleknuti pred nekim vanjskim mjerilom koje bi vam drugi (poput crkve) mogli nametnuti. Grijeh je neuspjeh u tome da budete vjerni sebi. Stoga rješenje nije pokajanje, već ponovno isticanje vlastite volje. To je ponovno uspostavljanje prava na potpunu suverenost nad vlastitim životom i hrabro odupiranje vanjskim silama koje vas pozivaju na bilo kakvu vrstu „konformizma“.
Vidite li razliku? Još uvijek postoji pojam grijeha ili pogrešnog postupanja, ali se koncept radikalno mijenja ovisno o tome ima li osoba biblijsku definiciju usmjerenu na Boga ili živi unutar moralističko-terapeutskog okvira.
Za društvo preplavljeno ekspresivnim individualizmom, najveća zapovijed je „budi svoj“, a druga je njoj slična: „potvrđuj i plješći bilo kojem ‘ja’ koje tvoj bližnji odabere biti“. Najveći grijesi su, dakle, zatajiti sebe ili preispitivati i osuđivati isticanje tuđeg „ja“.
Ovo radikalno redefiniranje grijeha navodi mnoge ljude, koji još uvijek osjećaju potrebu za moralnim uporištem ili duhovnom dimenzijom, da se udalje od povijesnog kršćanstva, a priklone nekom općenitom „duhovnom nadahnuću”.
Used with permission from The Gospel Coalition.
Izvor: https://www.thegospelcoalition.org/blogs/trevin-wax/expressive-individualism-sin/
