Privodeći kraju ovu seriju o ekspresivnom individualizmu (jednom od najvećih izazova s kojima se Crkva danas suočava), želio bih ponuditi nekoliko prijedloga o tome kako možemo biti učinkovitiji u služenju u društvu u kojem vlada taj mentalitet. U prethodnom smo članku uočili dva velika iskušenja:
1. Preoblikovanje kršćanstva prema moralističkim i terapeutskim ciljevima;
2. Oštro napadanje i razotkrivanje ekspresivnog individualizma na svakom koraku.
Oba su pristupa problematična. Prvi iskrivljuje kršćanstvo pretvarajući ga u nešto što bi trebalo goditi čežnji za otkrivanjem samoga sebe i ispunjenjem. Drugi pristup iskrivljuje kršćanstvo jer pogrešno primjenjuje Isusov poziv na samoodricanje, propuštajući uvidjeti kako bi se čežnje koje tinjaju u ekspresivnom individualizmu mogle ispravno usmjeriti prema Bogu.
Djelotvorno služenje u svijetu ekspresivnog individualizma zahtijevat će teži put. Moramo prepoznati i potvrditi neke od najdubljih čežnji ovog mentaliteta (želju za srećom, otkrivanje vlastite svrhe, težnju prema moralnoj dobroti), dok se istovremeno suočavamo s nesposobnošću ekspresivnog individualizma da ispuni ta obećanja. Ili, kako sam rekao u knjizi This Is Our Time, razotkrivamo laži dok istovremeno pokazujemo kako evanđelje ispunjava dublju čežnju.
Ali kako? Kako to izgleda u praksi? Ono što slijedi su neka uvodna razmišljanja koja mogu dovesti do plodonosnog promišljanja i djelovanja u našim crkvama.
1. U propovijedanju i poučavanju, suprotstavite se kroz kontrast, a ne kroz osudu
Nećete daleko stići s nekime tko je ogrezao u ekspresivni individualizam ako ismijavate ili unaprijed odbacujete svaki govor o otkrivanju samoga sebe ili samoostvarenju. Umjesto toga, u svom propovijedanju i poučavanju morat ćemo se suočiti s problemima ekspresivnog individualizma pokazujući njegov kontrast s kršćanstvom.
Kontrast bi trebao biti redovita značajka naše propovjedničke službe. To je način na koji se u 21. stoljeću kaže: „Čuli ste da se govori… u ovom filmu, u ovoj knjizi, u ovom sloganu, ali Isus vam kaže…“. Dok ne postanemo vještiji u ukazivanju na ekspresivni individualizam i njegovu suprotnost kršćanstvu, naše će zajednice oblikovati taj isti individualizam, a da toga neće biti ni svjesne.
Propovijedanje koje je snažno (da ne kažem zanimljivo) uzima pretpostavku koja se u doba individualizma čini razumljivom sama po sebi, a zatim navodi zajednicu da je preispita tako što će: (1) pokazati da ljudi u drugim dijelovima svijeta ne dijele tu pretpostavku; (2) pokazati da Sveto pismo na različite načine izaziva tu pretpostavku; (3) te objasniti kako samo Krist može ispuniti dublju čežnju koja stoji iza te pretpostavke. Tako stavljamo svjetovne mudrosti uz biblijsko učenje i pokazujemo kontrast.
2. Istaknite i slavite umjetnička djela koja izazivaju ekspresivni individualizam
Umjetnost je neraskidivo povezana s razvojem naših moralnih vidika. Ako je herojski narativ mnogih današnjih najpopularnijih filmova i televizijskih serija ekspresionistički (oslobodi se stvaranjem vlastitog smisla i iskazivanjem svoje biti svijetu), tada ćemo morati pronaći kontrastne primjere u filmovima i drugim oblicima medija koje ćemo istaknuti i slaviti. Budite na oprezu i tražite umjetničke primjere otkupljenja kroz žrtvu, herojske primjere samoodricanja za dobrobit drugih ili primjere individualizma koji vodi do negativnih posljedica.
3. Pričajte priče koje otkrivaju našu crkvu kao zajednicu kontrasta
Također bismo trebali koristiti priče iz lokalnih zajednica. Zašto ne bismo istaknuli primjere hrabrosti i požrtvovnosti među nama?
Neke se crkve mogu odlučiti ponovno uvesti vrijeme za svjedočanstva tijekom bogoslužja, bilo uživo ili putem videa, tako da priče koje oblikuju naš zajednički život pruže kontrast bezbrojnim „potrošačkim svjedočanstvima“ koja do nas dopiru putem reklama. Druge crkve mogu odlučiti istaknuti te priče na druge načine (kroz druženja, posebne misijske susrete, pastoralne ilustracije ili putem društvenih mreža).
4. Preporučite duhovne prakse koje prkose ekspresivnom individualizmu.
Navike su važne za duhovnu formaciju. Redovito čitanje Biblije i molitva najčešće su preporučene prakse među kršćanima, i to s pravom. No, kao što smo vidjeli, čak i čitanje Biblije i molitva lako mogu upasti u vrtlog pukog nadahnuća.
Ono što nam je potrebno su prakse čitanja Biblije, molitve i drugih duhovnih disciplina (osobito posta) koje se odvijaju unutar zajednice sa specifičnom svrhom: da namjerno prkose dominantnom svjetonazoru našeg vremena. Te discipline nisu puke duhovne vježbe, već djela otpora koja nam pomažu da postanemo svjesniji ekspresivnog individualizma i da nas on manje oblikuje. Pisao sam ranije o praksi „Biblija prije mobitela“ (Ukratko: Ako je prva stvar koju dotaknete ujutro vaš mobitel, on postaje vaša primarna leća kroz koju gledate svijet. Ako je to Božja Riječ, vaša je perspektiva usmjerena na vječnost.), ali sigurno postoji još mnogo toga što možemo usvojiti — jednostavne, tihe, ali snažnenavike koje će preoblikovati našu usmjerenost prema svijetu.
Napomena o crkvenim okupljanjima
Jedini način na koji će ove prakse duhovnog otpora imati učinka jest ako se one provode u zajednici, a ne samo individualno (gdje ih projekt „pronađi i iskaži sebe“ lako može prisvojiti). Nažalost, naš je naraštaj radikalno smanjio mogućnosti za crkvena okupljanja. Priznajem, postojali su dobri razlozi za taj potez: potreba za pojednostavljivanjem crkvenih rasporeda, povezivanje svih aktivnosti s misijom stvaranja učenika, prepoznavanje sve gušćih rasporeda naših obitelji ili problem traženja previše vremena od članova crkve tako da im ostaje malo prilika za misijsko djelovanje u zajednici.
Ipak, pitam se nismo li s nestankom nedjeljnih večernjih susreta i večernjih susreta srijedom te drugih tjednih događanja izgubili više nego što mislimo? Ne znam koliko sam puta čuo svjedočanstva poput ovog:
„Crkva je bila u središtu našeg obiteljskog života. Bili smo tamo svaki put kad bi vrata bila otvorena, a ta me predanost kao dijete naučila prepoznati snagu i utjecaj crkve kao zajednice.“
Hoće li itko moći to reći u našem naraštaju, kada su vrata tolikih naših crkava otvorena samo jednom tjedno? Jesmo li važnost crkve prepustili sportskim turnirima, Netflixu ili drugim obiteljskim aktivnostima? Pretpostavljamo li da smanjeni broj susreta daje ljudima više prilika za misijski život, ili smo im zapravo samo dali više prilika da ih oblikuje ekspresivni individualizam bez ikakve protuteže?
Poziv
Ovo su samo neka od pitanja i sugestija koja mi se ovih dana vrzmaju po glavi dok razmišljamo o tome kako najbolje živjeti u društvu ekspresivnog individualizma. Ekspresivni individualizam obećava nam slobodu kroz nas same, ali evanđelje nam nudi nešto neusporedivo bolje – slobodu od nas samih. Završavajući ovu seriju, ostaje nam ključno pitanje: tražimo li u Bogu samo potvrdu vlastitih želja ili u Njemu tražimo izvor novog života? Pravo otkrivanje samoga sebe počinje tek kada prestanemo gledati u sebe i usmjerimo pogled u Njega.
Used with permission from The Gospel Coalition.
Izvor: https://www.thegospelcoalition.org/blogs/trevin-wax/ministry-world-expressive-individualism/
