Nije ni čudo da je promišljenim ljudima teško povjerovati u evanđelje Isusa Krista jer ono se bavi nama nedokučivim stvarnostima. Međutim, tužno je da mnogi nepotrebno otežavaju ideju vjere pronalazeći poteškoće na pogrešnim mjestima. Uzmimo za primjer pomirenje. Mnogima ovo nije jasno i stoga postavljaju pitanje: Kako možemo vjerovati da je smrt Isusa iz Nazareta – jednoga čovjeka koji je izdahnuo na rimskomu gubilištu – pomirila sve grijehe svijeta? Kako može ta smrt imati ikakve veze s Božjim oproštenjem naših grijeha danas?
Ili, uzmimo uskrsnuće, koje je mnogima kamen spoticanja. Kako, pitaju, možemo vjerovati da je Isus tjelesno ustao od mrtvih? Istina, teško je zanijekati da je grob bio prazan, ali zacijelo je mnogo teže povjerovati da je Isus iz njega otišao u vječni tjelesni život? Nije li lakše vjerovati u bilo koju teoriju o privremenom oživljavanju nakon nesvjestice, nego dati bilo kakvu težinu kršćanskom nauku o uskrsnuću?
Ako je doista bio Bog Sin, mnogo je čudnije to što je umro nego što je ponovno uskrsnuo.
Ili, opet, uzmimo djevičansko rođenje, koje su u ovom stoljeću mnogi protestanti zanijekali. Kako, pitaju ljudi, itko može vjerovati u takvu biološku anomaliju?Ili, uzmimo čuda navedena u evanđeljima jer mnogi upravo njih vide kao problem. U redu, kažu, Isus je ozdravljao (teško je, na temelju dokaza, tvrditi da nije, ali uostalom u povijesti su se pojavili mnogi iscjelitelji), ali kako itko može vjerovati da je hodao po vodi, ili nahranio pet tisuća ljudi, ili podizao mrtve? Mnogi pojedinci, koji se nalaze na rubu vjere, duboko su zbunjeni ovim i sličnim problemima.
Najuzvišeniji misterij
No, prava poteškoća, najuzvišeniji misterij koji nam evanđelje predstavlja ne nalazi se ni u jednom takvomu prigovoru. Taj misterij nije u poruci pomirenja od petka ni u nedjeljnoj poruci uskrsnuća, nego u božićnoj poruci utjelovljenja. Uistinu izvanredna tvrdnja kršćanstva je to da je Isus iz Nazareta od Boga postao čovjekom – da je druga osoba Božanstva postala „drugi čovjek“ (1 Kor 15,47), određujući ljudsku sudbinu, druga reprezentativna glava ljudskoga roda, i da je na sebe uzeo čovještvo pritom ne gubeći svoje božanstvo, tako da je Isus iz Nazareta bio jednako i potpuno Bog koliko je bio čovjek.
Ovdje dobivamo dva misterija po cijeni jednog – pluralnost osoba unutar Božjeg jedinstva i sjedinjenje Božanstva i čovještva u osobi Isusa. Ovdje, u tim zbivanjima prvog Božića, nalazi se silna i neshvatljiva dubina kršćanske objave. „Riječ tijelom postade“ (Iv 1,14); Bog je postao čovjekom; božanski Sin postao je Židovom; Svemogući se pojavio na Zemlji kao bespomoćna ljudska beba, koja nije mogla ništa drugo doli ležati, meškoljiti se i praviti male zvukove, koju je trebalo hraniti i mijenjati joj pelene te je naučiti da govori kao bilo koje drugo dijete. U tome nije bilo nikakve iluzije ili prijevare: Sin Božji uistinu je bio prava beba. Što više o tome mislite, to vam postaje sve čudesnije. Ništa u književnosti nije toliko fantastično kao ova istina utjelovljenja.
Izvanredna tvrdnja kršćanstva je to da je Isus iz Nazareta od Boga postao čovjekom.
Ovo je pravi kamen spoticanja kršćanstva. Ovdje su se Židovi, muslimani, unitarijanci, Jehovini svjedoci i mnogi drugi, koji imaju problema s gore navedenim poteškoćama (o djevičanskom rođenju, čudima, pomirenju i uskrsnuću), nasukali. Često je nedostatak vjere, ili barem nedovoljna vjera, u utjelovljenje ono što dovodi do poteškoća u razumijevanju drugih dijelova priče evanđelja. Jednom kada se shvati stvarnost utjelovljenja, nestaju druge poteškoće.
Da je Isus bio samo sjajan i pobožan čovjek, vjerovati u ono što nam Novi zavjet kaže o njegovu životu i djelu bilo bi doista teško. No, ako je Isus bio istovjetan vječnoj Riječi, Očevom poslaniku u stvaranju, onomu „po kome sazda svjetove“ (Heb 1,2), nije čudo da su nova djela kreativne moći označila njegov dolazak u ovaj svijet, njegov život u njemu i njegov izlazak iz njega. Nije čudo da on, tvorac života, ustaje iz mrtvih. Ako je doista bio Bog Sin, mnogo je čudnije to što je umro nego što je ponovno uskrsnuo.
„To veliko otajstvo! Besmrtni umrije“,* napisao je Charles Wesley, ali nema usporediva otajstva u Besmrtnikovu uskrsnuću. Ako se besmrtni Božji Sin uistinu pokorio i okusio smrt, nije čudno da takva smrt ima spasonosan značaj za ljudski rod osuđen na propast. Jednom kada priznamo da je Isus Bog, sve ostale poteškoće postaju nerazumne zamjerke – sve je dosljedno i potpuno se slaže. Utjelovljenje je samo po sebi nedokučivo otajstvo, ali daje smisao svemu ostalom što sadrži Novi zavjet.
Preuzeto iz knjige J.I. Packera, Poznavati Boga, str. 50-52.
