U početku bijaše kaos. Zatim pobuna. Nakon toga rat. Onda ropstvo. Poslije toga mi. Tako su govorili mitovi drevnoga Bliskoga istoka.
Babilonska pripovijetka o stvaranju može nam poslužiti kao tipična priča. Velik dio mita Enuma eliš bavi se bitkama bogova koje prethode stvaranju. Naposljetku Marduk ubija Tiamat, čije tijelo zatim rasiječe na polovice od kojih nastaju nebo i zemlja. Tristo bogova dodjeljuje nebu, a šesto zemlji, dok je čovječanstvo stvoreno žrtvom jednoga boga kako bi im se „dodijelilo dirinčenje bogova”. „Od [Kinguove] krvi [Ea] je stvorila čovječanstvo, kojemu je nametnuo službu bogovima, [da] oslobodi bogove” [njihovih dužnosti; op. prev.] U drevnim je mitovima to opetovana tema. Čovječanstvo nastaje iz krvoprolića i oblikovano je za ropstvo. Usporedite mezopotamijski mit o Atrahasisu, koji kaže: „Neka stvori iskonskoga čovjeka, da nosi ovo breme! Neka on nosi breme… Čovjek neka nosi teret bogova!“ Opet se čovječanstvo stvara žrtvovanjem boga (ovaj je put nesretno božanstvo Geštu-E) i ponovno je primorano na težak rad.
Prema grčkim mitovima, naš nastanak ponovno podrazumijeva kaos, ratovanje i ropstvo, ali i mnogo ljubomore, kao i seksa. Grci su pripovijedali o Geji (zemlji), Uranu (nebu) i Tartaru (podzemlju). Geja i Uran imali su djecu: titane. No Geja je rodila i čudovišta – kiklope – koji su se Uranu zgadili, pa ih je bacio u Tartar. Geja se odlučila osvetiti tako što je nagovorila jednoga od svojih sinova, Krona, da Uranu odsiječe genitalije. U neočekivanom preokretu te bračne svađe, krv njegovih genitalija stvara Afroditu, božicu ljubavi i ljepote. Upravo u trenutku kada pomislimo da je romantika doživjela svoj neslavni kraj. Kron ženi svoju sestru, Reu, ali se boji da će ga sasjeći njegova djeca. Zato ih, kao mjeru predostrožnosti, guta čim se rode. Rei polazi za rukom spasiti svoga šestorođenca, Zeusa, koji odrasta u jednoj špilji na Kreti, a othranjuje ga koza. Vraća se ne bi li prevario Krona da povrati svoju drugu djecu. Zeus zatim sklapa savez sa svojom povraćenom božanskom braćom i sestrama. Oni su Olimpljani i bore se protiv titanā. Da skratimo priču, Olimpljani pobjeđuju, pa je Zeus sasjekao Krona (čega se ovaj i bojao) i bacio njegove udove u Tartar. Zeus postaje kraljem bogova, s time da Posejdon vlada morima, a Had podzemljem.
„Bog na križu” bila je bolno maloumna ideja. Pa ipak, kršćanima je nešto u vezi s tim imalo smisla – imalo je smisla i za njihove živote i za njihov svijet.
Gdje se tu uklapa čovječanstvo? Za svoje postojanje trebamo zahvaliti Prometeju. Prometej je bio titan, ali ga nisu bacili u Tartar zajedno s drugim titanima jer se nije borio u tom ratu. Zajedno s drugima, Prometej je dobio zadatak da napravi ljude. Oblikovao je čovjeka iz praha zemaljskoga; Atena mu je udahnula život, ali kao šlag na kraju, protivno Zeusovim željama, Prometej krade vatru sa sunca i daje ju čovjeku. (Titani vole ljude više od Olimpljana.) Prometeja za kaznu lancima vežu za kamen, a orao mu jede jetru, koja zatim ponovno izraste, pa ju orao opet pojede, pa ona ponovno izraste… Razumijete ideju.
Ovo je naše porijeklo: kaos, nasilje i smrt. Štoviše, tako je to kamo god se okrenuli u drevnom svijetu. Rimljani su prisvojili većinu grčke mitologije, a pritom su je više preimenovali nego preradili. Zeus je tako postao Jupiterom, Afrodita Venerom, a Posejdon Neptunom; no njihove su pripovijetke sadržavale iste teme ljubomore, intriga i brutalnosti. Jedna je značajna novina bilo rimsko shvaćanje Aresa, grčkoga boga rata. Dok su Grci Aresa smatrali destruktivnom i prijezira vrijednom silom, Rimljani su svojega pandana – Marsa – jednostavno obožavali. Bio je sama slika i prilika muževnosti, u kojoj je u panteonu zaostajao jedino za Jupiterom. On je začeo utemeljitelje Rima – Romula i Rema – na silu obljubivši neopreznu smrtnicu Reu Silviju. U razmatranju pripovijetki o stvaranju iz rimske mitologije, pošteno je reći da se u središtu njihove pozornosti nalazi Grad. Rimska je vizija kozmosa u velikoj mjeri bila usredotočena na Rim, „Vječni Grad”. A taj se grad izrodio iz rata i silovanja.
(…) Dok slušamo o silovanju i nasilju, nejednakosti i brutalnosti, ropstvu i smrću mučenjem, uključuju se naše suvremene senzibilnosti. Teško nam je prihvatiti da je to „jednostavno život”. Još nam je teže smatrati da bi „život takav trebao biti”. No Rimljani su sve to prihvaćali. Stojeći podno križa, imali su prizemnu perspektivu cijele stravične strukture stvarnosti koja ih je natkrivala. Križ je sišao od nasilnih moćnika kako bi skršio one prijezira vrijedne i održao „pravičan” red carstva – zapravo, cijeloga kozmosa. Tko god bi pogledao na neku žrtvu raspeća, vidio bi čovjeka na samom dnu hijerarhije.
A onda su došli kršćani i rekli: „Mi vidimo nešto drugo.” Njihova je tvrdnja bila nešto najrevolucionarnije što je bilo moguće zamisliti: da je na križu visio sami Bog. Naravno, nije to bio Mars. Kada bi Mars došao u miru, omotao bi koplje u znak svoje velikodušnosti. Kršćanski Bog nije omotao svoje koplje. Naprotiv, primio ga je u svoje srce bačenoga iz ruke rimskoga vojnika nakon što je umro smrću običnoga roba. I prvi ljudi koji su tu ličnost prozvali „Bogom” bili su posljednji od kojih biste to očekivali. Kršćanstvo je započelo kao židovski pokret. Svi su Kristovi najraniji sljedbenici bili Židovi. I svi su ga oni zvali Bogom. Kada bi Židovi rekli „Bog”, tada nisu mislili na člana grčkoga ili rimskoga panteona, a nisu mislili ni na svadljivo božanstvo iz babilonskih mitova. Mislili su na „Stvoritelja neba i zemlje, Izvora života i bivstva”. Unatoč tomu, upravo su Židovi prvi postali kršćanima, a to su činili promatrajući Raspetoga i obznanjujući: „Gle, naš Bog!”
Najuzvišeniji je sišao u najniže dubine i zapalio radikalan pokret koji će svijet preokrenuti naglavačke.
Što bi jedan Rimljanin – dišući rimski zrak, držan pod kontrolom rimskim brutalnostima, odgajan na rimskim mitovima – mislio o kršćanskim tvrdnjama? Naravno, smatrao bi Krista tovarom, njegove štovatelje ludama, a njegovu religiju perverzijom. Ako rimski građanin nije mogao podnijeti da riječ križ prijeđe preko njegovih usana, kakav bi se to Bog pojavio kao žrtva toga križa?
„Besjeda [je] o križu ludost”, priznao je Pavao, Židov prvoga stoljeća koji je postao kršćaninom i onda proveo desetljeća propovijedajući tu poruku diljem Mediterana. „A”, dodao je, „nama spašenicima sila je Božja” (1. Korinćanima 1,18). Pavao je nakon toga napisao pola Novoga zavjeta te je svoju osnovnu poruku sažeo kao opsjednutost „Kristom, i to raspetim” (2,2). Kristovo je raspeće prikazao kao jasnu crtu razdvajanja zbog koje su ga neki ismijavali, a drugi mu se priklanjali. Prirodno gledano, prvostoljetni bi slušatelj to smatrao glupim, i to posebno sramotno glupim. „Bog na križu” bila je bolno maloumna ideja. Pa ipak, kršćanima je nešto u vezi s tim imalo smisla – imalo je smisla i za njihove živote i za njihov svijet. Osjećali su da ih je susreo Bog nebeski, koji se udostojao uniziti. Njima je dno dna postala nulta točka. Križ je bio epicentar potresa čija su podrhtavanja protresla svaku zemaljsku sigurnost. Najuzvišeniji je sišao u najniže dubine i zapalio radikalan pokret koji će svijet preokrenuti naglavačke.
Pavao i njegovi prvostoljetni suvremenici ustrajali su u svojem ludom propovijedanju i, zamislite, pridobili su slušatelje. Tijekom vremena njihovo je vjerovanje da je Krist, i to raspeti, „sila Božja”, počela je sve manje izgledati suludom jer su vidjeli tu silu na djelu. Pokret je krenuo. Najprije su promijenjeni umovi, zatim životi, potom kulture, pa onda sve. U konačnici je ta luda poruka postala najutjecajnijom porukom u povijesti čovječanstva.
Preuzeto iz knjige Glena Scrivenera, Zrak koji dišemo, str. 34-39
