Zamislite ljudsko biće. Zamislite njegov materijalni sastav. „Koliko biste mi platili za njega?” Svedite me na moj kemijski sastav i vrijedim 30-ak eura. Ili, dajte mi posla i vjerojatno ću zaraditi više od toga. No koliko vrijedim? Još bolje, koliko vi vrijedite? Vrijedite li više ili manje od mene? U nekim se bocama nalazi Jamnica, Studenac ili Cetina, a u drugima žabokrečina. Neke su čaše kristalne, a druge su papirnate. No je li to način na koji želite odrediti vrijednost ljudima?
Većina nas odgovorit će niječno. Želimo u ljudima prepoznati vrijednost koja nadmašuje njihov materijalan sastav ili neku drugu ekonomsku korist. Stoga, što je to što se nalazi u ljudima – nešto veće od ljudi, ali povezano s njima – što povećava njihovu vrijednost? Poruka za kozmičkoga Eltona Johna: čovječanstvo te treba!
Možda postaje jasno zašto su priča o Bogu i priča o ljudskim pravima povezane. Bez priče o Bogu (i to bez veoma specifične priče o Bogu) ljudi lutaju svijetom prepušteni sebi i cijeni ih se isključivo zbog onoga što posjeduju – neke više, druge mnogo manje. No ako postoji neka „figura poput Eltona Johna”, netko čija vrijednost premašuje sve ostalo i ako taj vrutak vrijednosti dijeli životnu povezanost s čovječanstvom, onda nam se upravo otvorila još jedna mogućnosti. Preko povezanosti s Bogom možemo vidjeti da je vrijednost ljudskih bića mnogo veća od krvi i mesa od kojih smo svi satkani, kao i od krvi i suza naših napora.
Naravno da je važna vrsta priče o Bogu kojoj vjerujemo. Nijedan od mitova o stvaranju na koje smo aludirali u prošlom poglavlju ne bi nam mogao pomoći uzdignuti dostojanstvo ljudskih bića. Prema tim pričama, proizišli smo iz nasilja za ropstvo. No postoji jedna drukčija priča, priča s drukčijim Bogom i veoma drukčijim ishodom po vrijednost ljudskih bića. Biblijska priča o stvaranju možda nam se danas neće činiti izvanrednom ili revolucionarnom. No to je samo zato što nismo upoznati s njezinim drevnim takmacima ili smo predobro upoznati s njezinim suvremenim posljedicama. Mnoge od njezinih pretpostavki postale su zrakom koji dišemo. Zato, posvetimo drevnomu tekstu novu pozornost.
Očekivali bismo da će na prvoj stranici Biblije pisati da svijetom vlada Bog. No to je uloga čovječanstva. Čovječanstvo nije stvoreno za ropstvo, nego za vladanje.
„U početku, Elohim…” (Post 1,1). Tim riječima počinje Biblija. Gramatika drevnoga hebrejskoga (jezika kojim je pisan Stari zavjet) nije uobičajena. Elohim, hebrejska riječ za „Boga”, imenica je u množini, ali uvijek je prati glagol u jednini. To je kao da na našem jeziku kažemo: „Psi laje.” Riječ je o čudnovatom plesu množine i jednine. Štoviše, kada Biblija govori o Bogu, ona nam stalno obraća pozornost na to; postoji nekakva višestrukost u pogledu ovoga Boga, ali i nekakva jednina.
Biblijska priča ne govori o različitim božanstvima – brojnim bogovima koji ratuju jedni protiv drugih. Isto tako, ne govori o jednome tiraninu – božanskom diktatoru koji je sam i nameće svoju volju. Ne govori ni o neosobnoj sili – nekoj „stvari” ili „tome”. Naprotiv, Biblija pripovijeda o osobnom Bogu koji je trojedan – drugim riječima, „tro-jedinstvo” ili „Trojstvo”. Otac, Sin i Sveti Duh jedno su u najdubljem mogućem smislu. To je jedinstvo koje nadmašuje sve razlike – Bog koji je ljubav, kao što kasnije piše u Bibliji. Ovdje nailazimo na jedinstveno poimanje Boga, a od toga Boga dolazi jedinstveno poimanje tvorevine.
Prema hebrejskoj Bibliji, upravo i isključivo taj Bog „stvori (…) nebo i zemlju” (Post 1,1). Evo još jednoga primjera jedinstva koje nadmašuje različitost. Drevni hebrejski, poput suvremenih jezika kao što su francuski i njemački, koristi se gramatičkim rodovima. U ovom slučaju, riječ za „nebo” muškoga je roda, a riječ za „zemlju” ženskoga je roda. Kada bi čuli takav spoj, drevni ljubitelji mitova vjerojatno su očekivali priču o seksualnom spajanju (ili osvajanju) među bogovima. Umjesto toga, nebo i zemlja stoje sučelice jedno drugomu i iščekuju jednu drugu vrstu ljubavne priče. Neće bogovi personificirati romansu tvorevine; učinit će to čovječanstvo. No malo smo se istrčali. Ubrzo ćemo razmotriti tu romansu, ali najprije trebamo istražiti taj spoj.
U drugom retku čitamo o „pustoši”, „tami” i „bezdanu”:
„Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom i duh Božji lebdio je nad vodama.”
Čitamo li taj redak iz perspektive drevnih naroda, vjerojatno bismo očekivali nekakvu bitku. Možda će vode bujati pobunom. Možda će se sile tame urotiti jedne protiv drugih. Možda će izbiti rat nakon kojega će pobjednička božanstva baciti svoje neprijatelje u bezdan. No u biblijskoj priči možda nalazimo iskonski bezdan, „pust i prazan”, ali ono što ga ispunjava nisu neka ambiciozna božanstva, nego „Duh Božji” koji lebdi i strpljivo čeka. Što točno čeka?
„I reče Bog: ‘Neka bude svjetlost!’ I bi svjetlost.”
Ta se priča izdvaja iz gomile, baš kao i njezin Bog. U nekoj drugoj priči bezdan bi bio bojišnica; ovdje je pozornica koja čeka svoje glumce. Zatim, poput reflektora, u rascjep ulazi Božja riječ – nesputana i nepokolebljiva – i tama bježi. Svjetlo je pobjedonosno. Život je progovorio. To se nastavlja i u narednim stihovima: dan za danom praznina se ispunjava, stvara se potencijal, kaos se sređuje. Nebesima, zemlji i vodama izdaju se zapovijedi i, u poslušnosti riječi Božjoj, oni svijetle, niču i vrve. Nema ratova, nema ljubomore, nema pobune. Na snazi je proces – od jednostavnosti prema složenosti. Na snazi je napredak – od tamne praznine do blistava obilja. Opreznim koracima nešto se razvija vođeno jednim kreativnim Glasom. U svoje vrijeme zemlja i mora rađaju životom. Tvorevina stvara. Život daje život.
Kozmos u Bibliji nije neki stroj, koji poput žrvnja melje po nekoj turobnoj nužnosti. Nije ni ratna zona, koja ključa intrigama i nasiljem. Nije ni „pucketanje prstima” preuzvišenoga Čarobnjaka. Naprotiv, riječ je o umijeću, namjernom i voljenom. Na svakom koraku izgovara se presuda: „I vidje Bog da je dobro.”
Na kraju procesa čujemo naglašenu izjavu: „(…) i bijaše veoma dobro” (s. 31). Zašto? Zato što je na svijet stigao vrhunac tvorevine: čovječanstvo. Pozornica je cijelo to vrijeme bila postavljena. Otvoren je prostor: pod nebom, na zemlji i između vodā. I sada dolazi vrhunac svega toga:
„I reče Bog: ‘Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci – svoj zemlji – i svim gmizavcima što puze po zemlji!’”
„Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih.”
Očekivali bismo da će na prvoj stranici Biblije pisati da svijetom vlada Bog. No to je uloga čovječanstva. Čovječanstvo nije stvoreno za ropstvo, nego za vladanje. Muškarci i žene zajedno su kraljevi i kraljice kozmosa i na njima je otisak Božje slike i njegova naličja.
Današnji ljudi zijevaju kada čuju tu ideju, ali drevni bi se ljudi ugušili od iznenađenja. Muškarac i žena podjednako su stvoreni na sliku Božju? Jednako vladaju Božjim svijetom? To je nečuveno! U drugim pričama o stvaranju možda ćemo pročitati da je kralj stvoren na sliku nekoga božanstva. Na kraju krajeva, tirani dobro prikazuju vladavinu bogova. No u Postanku nalazimo veoma drukčiju sliku o Bogu a tako i o čovječanstvu. Kao što izražava jedan drugi odlomak iz Svetoga pisma: „Nebo je nebo Jahvino, a zemlju dade sinovima čovječjim” (Ps 115,16). Ovdje nalazimo prizor blagoslova koji silazi odozgo: s neba na zemlju po čovječanstvu. Naša je sudbina vladavina, a ne potlačenost. Štoviše, naša vrsta vladavine trebala je biti slika one Božje. Drugim riječima, to je trebala biti moć kojom se služi u korist onih koji je nemaju.
Preuzeto iz knjige Glena Scrivenera, Zrak koji dišemo, str. 51-56
