„Moje me vjerovanje zadivljuje, štoviše, ne razumijem ga.” Jordan Peterson, 2021.
On (Jordan Peterson) je autor nekih od najprodavanijih knjiga, profesor psihologije i uspješan YouTuber. Godinama je bio agnostik. Kada bi ga pitali vjeruje li u Boga, opetovano je odgovarao da mu se ne sviđa to pitanje, ali da se ponaša kao da Bog postoji. Godine 2017. započeo je seriju iznenađujuće popularnih predavanja o Bibliji u kojima je polako izlagao priče iz Knjige Postanka i iznosio njihovo psihološko značenje. Kao što je napisao:
„Biblija je, željeli mi to ili ne, temeljni dokument zapadne civilizacije. (…) Kada je proučavamo pozorno i s poštovanjem, razotkrit ćemo srž naših uvjerenja, smisao naših postupaka i način kako trebamo živjeti, a takva saznanja gotovo je nemoguće pronaći bilo gdje drugdje.”
Mnoge je to uznemirilo. Kada je 2018. godine vodio debatu s ateistom Samom Harrisom na četirima javnim događajima, neki su izrazili strah da Peterson i njemu slični samo „krijumčare Isusa”. Drugim riječima, bojali su se da Peterson prikriva svoje inače kršćanske namjere, maskirajući ih slojem svoga znanstvenoga i intelektualnoga ugleda. Bojali su se da pod krinkom svoga sekulariziranoga izričaja pokušava prokrijumčariti Isusa u naša srca i naše umove.
Ako ste pratili argument ove knjige, onda ćete prepoznati tu taktiku. No prepoznat ćete i to da nije Jordan Peterson taj koji krijumčari Isusa. Zapadna je civilizacija jedna golema, stoljećima duga operacija krijumčarenja Isusa. Najprije je bila otvorena, a sada je prikrivena. Bez obzira na to govorimo li danas o pravima, „raznolikosti i uključivosti”, čudu znanstvene razumljivosti, humanitarnim idealima ili moralnom svemiru koji se svija prema pravdi, sudionici smo u golemoj operaciji krijumčarenja Biblije. Kada govorimo o ljudskosti, povijesti, slobodi, napretku ili prosvjetiteljskim vrijednostima, s onim značenjem koje se pripisuje tim izrazima, onda vodimo jedan kršćanski razgovor. Jezik i logika prepoznatljivi su čak i na onim mjestima gdje smo izmijenili način izražavanja.
Peterson nije jedini koji upozorava da naše vrijednosti imaju kršćanske izvore. U ovoj smo knjizi čuli mišljenja pisaca poput Larryja Siedentopa, Toma Hollanda, Rodneyja Starka, Kylea Harpera, Josepha Henricha i drugih. Nitko od njih nije kršćanin, ali svi oni primjećuju koliko nas je sveobuhvatno kršćanska povijest oblikovala. A ono čime se ti pisci bave suprotno je od krijumčarenja Isusa. Oni zapravo razotkrivaju kršćanstvo koje je već bilo prokrijumčareno u svaki kutak našega svijeta. Peterson i drugi razotkrivaju prave krijumčare Biblije: sekulariste.
Petersonovo priznavanje temelja naših vrijednosti odvelo ga je na osobno hodočašće. Citat s početka ovoga poglavlja preuzet je iz intervjua s kršćanskim YouTuberom Jonathanom Pageauom iz 2021. godine. Peterson se ganuo do suza dok je priznavao da je, gotovo protivno svojoj volji, privučen kršćanskoj vjeri.
Najfascinantniji dio bio je njegov način razmišljanja. Dok se naginjao prema kršćanskoj vjeri i udaljavao se od pukoga sekularnoga viđenja svijeta, prepoznao je da su oba stajališta – i kršćansko i sekularno – vjerska stajališta. Oba podrazumijevaju „nemoguće” tvrdnje.
„Mogu birati da ću vjerovati u dvije nemoguće stvari. Ili mogu vjerovati da je svijet stvoren kako bi Bog uzeo na sebe tijelo, zatim bio razapet i onda uskrsnuo iz mrtvih nakon tri dana, ili mogu vjerovati da su ljudska bića izmislila tu nevjerojatno apsurdnu priču koja je potom prožela svaki atom naše kulture. Štoviše, nije mi baš očigledno jasno da je u drugu hipotezu imalo lakše vjerovati nego u ovu prvu. Jer, što više istražuješ očitovanja priče o Kristu, to ona postaje nevjerojatno složenija i dalekosežnija.”
„Nemoguće” je vjerovati da je Bog postao čovjekom, umro i uskrsnuo. No jednako je „nemoguće” vjerovati da je ta „apsurdna priča” prožela svaki aspekt suvremenoga života kako bi ga u potpunosti preobrazila. Kršćanin vjeruje u tu prvu nemoguću istinu, dok sekularistima preostaje ta druga. Dakle, svi imamo „nemoguće” vjerske stavove.
Kako ćemo nadvladati taj zastoj? Pa, vrijedi se sjetiti da se ta druga nemoguća stvar – trajan utjecaj priče o Isusu – zapravo dogodila: čovjek na križu stvorio je naš zapadnjački svijet. U ovom će se trenutku i najveći racionalist naći licem u lice s apsurdom. No može mu pristupiti kršćanin s objašnjenjem: „Čovjek na križu mogao je stvoriti naš svijet zato što je on naš Stvoritelj – sam Bog.”
Petersonova je priča daleko od toga da bude gotova i daleko je od ravne linije. Tko zna kamo će ga njegovo hodočašće odvesti? Ovdje ga ne želimo prisvojiti za „Isusov tim” niti želimo reći da će na kraju završiti u Crkvi. Samo želimo priznati neke od njegovih ključnih uvida. On nam pokazuje da je svatko, zapravo, vjernik, da svatko ima vlastitu apsurdnost i da se svatko mora uhvatiti u koštac s nevjerojatnim utjecajem Isusa Krista.
Naravno, postoji prirodan odgovor na sve to, koji ozbiljno shvaća točke koje smo naveli, ali kaže: „U redu. Potječemo od kršćanstva, pa što onda? Naše su vrijednosti morale odnekud doći. Ništa od toga ne mora značiti da je kršćanstvo neizbježno ili istinito.”
U sljedećem ćemo odlomku odgovoriti na taj prigovor tako što ćemo naglasiti dvije izvanredne karakteristike Isusove revolucije koje me uvjeravaju da u konačnici potječu odozgo, a ne odozdo, da potječu od Boga, a ne predstavljaju samo ljudski razvoj. Prvo, ona je ispunila proroštva i, drugo, prkosila je očekivanjima. Pomoću svega toga pozivam vas da razmotrite tvrdnju da kršćanstvo nije „prirodan” razvoj, nego nešto natprirodno, nadnaravno.
Preuzeto iz knjige Glena Scrivenera, Zrak koji dišemo, str. 207-210
