Nekom se može učiniti čudnim posvetiti cijelo poglavlje knjige o prijateljstvu crkve kao obitelji. No zdravo kršćansko prijateljstvo raste na potpornju kršćanske obiteljske ljubavi, tako da najprije trebamo staviti taj potporni okvir kako bismo mogli istražiti lozu prijateljstva.
Obiteljske vrijednosti
Jednoga dana, Isus je poučavao i pojavili su se njegova majka i braća. Ako je itko imao pravo prekinuti Isusa, onda je to zasigurno bila njegova majka. No umjesto da kaže: „Obitelj ima prednost: sada ćemo stati“, Isus postavlja pitanje: „Tko je majka moja, tko li braća moja?“ Tada je, pokazujući na svoje sljedbenike, Isus obznanio: „Evo… majke moje i braće moje! Doista, tko god vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima, taj mi je brat i sestra i majka“ (Mt 12,48-50). Kršćanima je obitelj na prvome mjestu. No to je vjerska, a ne biološka obitelj. Možda sada mislite: „Čekaj malo, pa zar nisu kršćani poznati po obiteljskim vrijednostima, po tome što su im brak i djeca prioritet?“ Istina je, Isus je imao toliko uzvišen pogled na brak da su se čak i njegovi učenici zaprepastili (Mt 19,1-11). Štoviše, kada je primao djecu i bebe u svoje naručje, to je radikalno podiglo njihovu vrijednost u kontekstu grčko-rimske kulture koja je djecu smatrala imovinom a bebe često izlagala smrti (Mt 19,13-15; Lk 18,15-17). Isus je razlog zašto danas cijenimo brak kao trajnu i isključivu zajednicu između muža i žene kao jednakih partnera, kao i razlog zašto poštujemo svako dijete kao osobu s vlastitim dostojanstvom. Ipak, Isus nije uzdigao užu obitelj iznad svega drugoga. Obitelj što je najviše cijenio bila je obitelj koju su činili njegovi sljedbenici.
Onima koji se pouzdaju u Isusa na prvome mjestu nije obitelj, nego Isus. Naša ljubav prema svakome i svemu mora izvirati iz naše prve ljubavi prema njemu.
Odmah nakon Isusove potvrde vrijednosti male djece, onaj mladi bogataš ga je upitao: „Učitelju dobri, što mi je činiti da baštinim život vječni?“ (Lk 18,18; vidi i Mt 19,16; Mk 10,17). Isus ga je uputio na Božje zapovijedi. Zatim mu je rekao neka razdijeli sve što ima siromasima i počne ga slijediti (Lk 18,22; vidi i Mt 19,21; Mk 20,21). Čovjek ga je napustio tužan. Isus je primijetio da je teže bogatašu ući u Božje kraljevstvo nego devi proći kroz iglene uši. Petar je uskliknuo: „Evo, mi ostavismo svoje i pođosmo za tobom.“ Isus mu je uzvratio: „Zaista, kažem vam, nema ga tko bi ostavio kuću, ili ženu, ili braću, ili roditelje, ili djecu poradi kraljevstva Božjega, a da ne bi primio mnogostruko već u ovom vremenu, i u budućem vijeku život vječni“ (Lk 18,28- 30; vidi i Mt 19,29; Mk 10,28-30).
Biološka je obitelj dragocjeni dar Božji, ali kada je taj dar odvojen od crkvene obitelji, on okošta. Moramo li birati između vlastite obitelji i vjernosti Isusu, moramo izabrati Isusa. Ako nasljedovanje Isusa znači da će nas naši roditelji odbaciti, da ćemo ostati samci iako čeznemo za brakom ili ostati bez djece, Isus nam u kršćanskoj obitelji obećava mnogo više od mogućega gubitka. Jer onima koji se pouzdaju u Isusa na prvome mjestu nije obitelj, nego Isus. Naša ljubav prema svakome i svemu mora izvirati iz naše prve ljubavi prema njemu.
Kada ljubav prema Isusu stavimo na prvo mjesto, onda svoje biološke obitelji volimo još više.
Prije ovoga događaja u Lukinom evanđelju, Isus je rekao da je ljubav prema njemu prioritet iznad svih drugih: „Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik!“ (Lk 14,26). Ovime nas nije pozvao da doslovno mrzimo svoje obitelji. Kao što smo vidjeli, Isus ustraje na neraskidivosti braka i dostojanstvu djece. Farizeje proziva licemjerima jer krše petu zapovijed time što ne skrbe za svoje roditelje (Mk 7,9-13). Usprkos tome, trebamo osjetiti težinu Isusove hiperbole: ljubav što njegujemo prema ljudskoj obitelji mora se činiti ništavnom u usporedbi s ljubavlju koju imamo prema njemu. Znači li to da ćemo odbaciti obitelj kao nešto bezvrijedno? Nipošto! Kada ljubav prema Isusu stavimo na prvo mjesto, onda svoje biološke obitelji volimo još više. Naša ljubav prema njemu duboko će oblikovati našu ljubav prema njima. Štoviše, kada živimo kao da je mjesna crkva naša prava obitelj, time će se okoristiti i naše biološke obitelji.
(…)
U Novome zavjetu, grčka riječ adelfoi koristi se više od dvjesto puta za braću i sestre u Kristu. Kao i riječ guys (dosl. dečki; op.prev.) u suvremenome engleskom jeziku, grčka riječ adelfoi podrazumijeva i braću i sestre. Ovaj bratsko-sestrinski izraz primjenjuje se i na pojedince. Na primjer, u svojoj Poslanici Rimljanima, Pavao spominje „Febu, sestru našu“ (Rim 16,1) i „brat[a] Kvart[a]“ (st. 23). Današnji zapadnjaci poput nas svoju najdublju predanost i emocionalnu povezanost traže u braku i roditeljstvu. No kao što primjećuje profesor Novoga zavjeta Joseph Hellerman, prvim čitateljima Novoga zavjeta „brak je imao manju važnost naspram važnijem obiteljskom odnosu – vezi između krvlju povezane braće i sestara“. Kada bi bili primorani odabrati između svoje braće i sestara i svojih supružnika, očekivalo bi se da će odabrati svoju braću i sestre. Njima bratsko-sestrinski odnos nije bio stvar sentimentalnosti, nego nešto vrlo ozbiljno. Crkva njeguje i odnose između roditelja i djece. Pavao pozdravlja „Rufa, izabranika u Gospodinu, i majku njegovu i moju“ (Rim 16,13). S druge strane, za Timoteja kaže da je njegovo „dijete ljubljeno i vjerno u Gospodinu“ (1 Kor 4,17), a Onezima naziva svojim djetetom (Flm 10). Poruka u brojnim takvim tekstovima je jasna: crkva je obitelj.
Na Zapadu se dičimo svojom individualnošću, ali kulture u kojima je Novi zavjet najprije kružio prioritet su stavljale na potrebe čitave skupine. I dok će u našoj kulturi netko žrtvovati sebe za užu obitelj, zaneseni smo filmovima i knjigama što uzvisuju protagoniste koji se odlučuju za vlastito romantično zadovoljstvo naspram svoga supružnika i svoje djece. Za nas razmišljanje tipično za „društva koja naglašavaju snažne zajednice“ – u kojima pojedinci vjeruju kako njihove potrebe nisu na prvome mjestu, nego prednost treba imati veća zajednica – zvuči kao strani jezik. Naša kultura šalje jasnu i glasnu poruku: „Ni za koga nemoj žrtvovati svoje snove ili seksualno zadovoljstvo“. Takva bi mantra prvim čitateljima evanđeljâ bila anatema. Grupno razmišljanje bilo bi im puno intuitivnije. No oni bi se, s druge strane, šokirali Isusovim pozivom neka svoju najveću odanost – biološkoj obitelji – usmjere prema svojoj crkvenoj obitelji.
Naša crkva trebala bi biti mjesto na kojem najprije zatražimo pomoć, kao i mjesto na kojem najprije tražimo potrebe što možemo ispuniti.
Odbojnost prema ideji crkve kao obitelji ne osjećamo samo zato što se suprotstavlja našem individualizmu nego i zato što se ponekad zlorabi. Poput biološke obitelji, i crkvena obitelj može biti poprište emocionalnoga i fizičkog zlostavljanja. Kao što je slučaj s biološkim obiteljima, zlostavljanje u crkvenim zajednicama često se omalovažava i prikriva. Štoviše, previše je kultova i crkava nastalo oko impresivnih osobnosti, koji su potom prisiljavali članove na prekidanje veze sa svojim obiteljima kako bi pokazali potpunu odanost vođama. Ni jedno niti drugo nije u skladu sa Svetim pismom. Zapravo, apostol Pavao odbija postati središtem odanosti Isusovih sljedbenika. „Zar je Pavao raspet za vas?“ pitao je kršćane u Korintu. „Ili ste u Pavlovo ime kršteni?“ (1 Kor 1,13). Jedini vođa koji zaslužuje našu potpunu odanost je Gospodar koji je raspet za nas ali trebamo prepoznati kako svaki drugi ljudski vođa može zgriješiti. To znači da trebamo raspodijeliti moć u našim crkvama i staviti prioritet na karakter, a ne na karizmu vođa (vidi Tit 1,5-9). No kao što nas svi dokazi da biološke obitelji mogu biti nezdrave i zlostavljačke ne navode na odustajanje od bioloških obitelji, tako nas ni primjeri nezdravih crkava ne trebaju navesti na odustajanje od crkve kao obitelji.
… naša crkva trebala bi biti mjesto na kojem najprije zatražimo pomoć, kao i mjesto na kojem najprije tražimo potrebe što možemo ispuniti. Takav obrazac crkve kao obitelji trebao bi utjecati na način razmišljanja o našim nedjeljnim okupljanjima, našem stavu prema braku, roditeljstvu i načinu pristupanja prijateljstvima. Sve te veze pripadaju i najbolje napreduju u crkvenoj obitelji. Kada ih odvojimo od tog izvora, riskiramo da postanu iskrivljeni, osušeni ili napuhani na nezdrav način.
Preuzeto iz knjige Rebecce McLaughlin Veće ljubavi nema, str. 34-37, 39-41, 43.
