Poznavati nasuprot znati o
U ovom trenutku trebamo iskreno pogledati u sebe. Možda jesmo pravovjerni evanđeoski kršćani. Možda znamo jasno predstaviti evanđelje i možemo izdaleka namirisati nezdrav nauk. Ako nas pitaju kako čovjek može poznavati Boga, sposobni smo odmah izrecitirati pravu formulu – da Boga možemo poznavati po Gospodinu Isusu Kristu, zbog njegova križa i posredništva, na temelju njegove riječi obećanja, silom Svetog Duha preko osobnog prakticiranja vjere. No veselje, dobrota i neopterećenost duha, što su sve obilježja onih koji poznaju Boga, rijetkost su među nama – rjeđi možda nego u nekim drugim kršćanskim krugovima, gdje je evanđeoska istina manje jasna i manje poznata. Ovdje se također može pokazati da će zadnji biti prvi, a prvi posljednji. Malo poznavanja Boga vrijedi mnogo više od velikog znanja o njemu.
Kako bih jasnije predstavio ovu točku, reći ću dvije stvari:
1. Osoba može znati mnogo o Bogu, a ne poznavati ga dobro.
Siguran sam da mnogi od nas nikad nisu ovo do kraja shvatili. U sebi nalazimo duboko zanimanje za teologiju (koja je, dakako, iznimno fascinantna i zanimljiva tema – u 17. stoljeću bila je hobi svakoga plemenitog čovjeka). Čitamo knjige o teološkom izlaganju i apologetici. Ponekad istražujemo kršćansku povijest i proučavamo kršćansko vjerovanje. Učimo se snalaziti u Svetomu pismu. Drugi cijene naše zanimanje za ove stvari i s vremenom nas pozivaju da u javnosti damo svoje mišljenje o ovoj ili onoj kršćanskoj temi, da vodimo skupine za proučavanje, da pišemo znanstvene radnje i članke te da općenito prihvatimo odgovornost, službenu ili neslužbenu, da djelujemo kao učitelji i prosuditelji pravovjerja u našemu kršćanskom krugu. Prijatelji nam kažu koliko cijene naš doprinos, a ovo nas potiče na daljnje istraživanje Božje istine kako bismo mogli odgovoriti na zahtjeve koji se pred nas postavljaju.
Malo poznavanja Boga vrijedi mnogo više od velikog znanja o njemu.
Sve je to divno i krasno – no biti zainteresiran za teologiju i znanje o Bogu ili biti sposoban jasno promišljati i govoriti o kršćanskim temama nipošto nije isto što i poznavati Boga. Možemo znati o Bogu onoliko koliko je Calvin znao – zapravo, proučavamo li marljivo njegova djela, to će se prije ili kasnije dogoditi – a ipak cijelo to vrijeme (za razliku od Calvina) uopće ne poznavati Boga.
2. Osoba može znati mnogo o pobožnosti, a dobro ne poznavati Boga.
To ovisi o propovijedima koje osoba sluša, o knjigama koje čita i društvu u kojem se kreće. U ovom analitičkom i tehnološkom dobu police u crkvenim knjižarama pune su knjiga ili propovijedi o tome kako se moliti, kako svjedočiti, kako čitati Bibliju, kako davati dragovoljne priloge, kako biti mlad kršćanin, kako biti star kršćanin, kako biti sretan kršćanin, kako se posvetiti, kako dovesti ljude Kristu, kako primiti krštenje Duhom Svetim (ili, u nekim slučajevima, kako ga izbjeći), kako govoriti u jezicima (ili kako objasniti pentekostalna očitovanja) i, općenito, kako se baviti raznim disciplinama koje dotični učitelji povezuju uz kršćanski život. Također, zanimaju li nas prošla vremena, ne nedostaje biografija koje opisuju iskustva kršćana koji su živjeli prije nas.
Možemo li jednostavno, iskreno reći da doista poznajemo Boga i da nam zbog tog znanja bilo kakve neugodnosti koje smo doživjeli ili ugodnosti koje nismo doživjeli u svojemu kršćanskom životu nisu važne?
Iako se mnogo toga može reći o ovom stanju stvari, sigurno se može mnogo naučiti o praksi kršćanstva iz druge ruke. Štoviše, ako ste blagoslovljeni dobrom dozom zdravog razuma, možda ćete često biti u stanju upotrijebiti svoje znanje kako biste pomogli posrnulim kršćanima manje stabilnog temperamenta da opet stanu na noge i sagledaju svoje probleme iz pravog kuta te na taj način steći reputaciju prilično dobrog pastora. No čovjek može sve to imati, a pritom gotovo nimalo ne poznavati Boga.
I tako se vraćamo tamo otkud smo krenuli. Pitanje nije jesmo li dobri teolozi ili „uravnoteženi“ (grozna, samosvjesna riječ!) u svojem pristupu problemima kršćanskog života. Pitanje je možemo li jednostavno, iskreno – ne zato što mislimo da kao evanđeoski kršćani to moramo, nego zato što je to jasna činjenica – reći da doista poznajemo Boga i da nam zbog tog znanja bilo kakve neugodnosti koje smo doživjeli ili ugodnosti koje nismo doživjeli u svojemu kršćanskom životu nisu važne? Kad bismo doista poznavali Boga, to bismo govorili, a ako to ne govorimo, to je znak da se moramo oštrije suočiti s razlikom između poznavanja Boga i pukog znanja o njemu.
Preuzeto iz knjige J.I. Packera, Poznavati Boga, str. 14-17
