„Što nije u redu s kršćanskom crkvom i kako se njezin život i služba mogu obnoviti?“ To pitanje, koje je postavio dr. Tim Keller, vrlo je hrabro. Čini se da uistinu nešto nije u redu u mnogim crkvama. Doista nam je potrebna obnova. No, naš nas Gospodin nije napustio. Ako ostanemo otvoreni, on će nam pomoći.
Ali sigurno nećemo napredovati samo tako da još jače ustrajemo na doktrinarnoj pravovjernosti, kao da je naš jedini problem teološko propadanje. Taj je problem stvaran. Međutim, pretpostavljam kako vam je, ako posjećujete ovu web-stranicu, već stalo do zdrave teologije. Meni svakako jest. I doista se nadam da nikada nećemo Gospodinu zabiti nož u leđa izdajući istinu njegova evanđelja. Ali, trebamo više od veličanstvenih koncepata. Čak i kad bi svaki kršćanin od jednog do drugog kraja zemlje odjednom usvojio ispravan nauk, još uvijek bi s nama nešto moglo biti pogrešno i još uvijek bi nam mogla biti potrebna obnova.
Istina evanđelja postala je vidljiva u dubokom zajedništvu koje su kršćani doživljavali u svojim crkvama.
Danas prolazimo kroz pritiske, iskušenja, sukobe i iscrpljenost – da nabrojim samo neke – kakve nikada prije nisam vidio. Imamo samo jedan put naprijed. Naš nas Gospodin odozgo poziva na dublje zajedništvo sa sobom i jednih s drugima. Naše vrijeme zahtijeva zajedničku otpornost – postojanost i međusobnu solidarnost. Najgora stvar koju trenutačno možemo učiniti jest udaljiti se jedni od drugih. Najbolja stvar koju možemo učiniti jest osnažiti naše odnose, radi Isusa. Tada ćemo se, zajedno, moći suočiti s bilo kakvom budućnošću, Božjom milošću.
Ljepota usred brutalnosti
Evo dobrog prigovora na ovo što predlažem: očajni smo u održavanju prijateljstava. Naša ljubav jednostavno ne traje. Previše se lako dijelimo na frakcije, prebrzo odlazimo, previše tvrdoglavo držimo distancu. I kako se uopće možemo suočiti s protivljenjem neprijateljskog svijeta kada se ne možemo ni međusobno slagati kao kršćani? Vrijeme je da okrenemo novu stranicu i volimo jedni druge dublje nego što smo to ikada prije činili, dublje nego što smo ikada sanjali da možemo.
Rana crkva nije se strelovito proširila Rimskim Carstvom pobjeđujući u raspravama. Nemojte se zavaravati, bili su to ozbiljni mislioci. No, osvajali su srca ljudi ljepotom svoga karaktera i svojim odnosima – a posebno svojim odnosima. Istina evanđelja postala je vidljiva u dubokom zajedništvu koje su kršćani doživljavali u svojim crkvama.
Tertulijan je slavno citirao čuđenje tog ciničnog svijeta: „Gledajte kako ovi kršćani ljube jedni druge (jer oni sami mrze jedni druge), i kako su spremni umrijeti jedni za druge (jer su oni sami spremniji ubiti jedni druge).“ U svijetu brutalnosti, upravo su kršćani stvorili novi svijet ljepote. Evanđelje uvijek stvara ljepotu, kad god se prepustimo njegovim očitim implikacijama. Na primjer, ako nas ništa nikada neće rastaviti od ljubavi Božje (Rimljanima 8,31-39), zašto se onda previše nas kršćana odvaja jedni od drugih? Koliko je to suludo? I kako nas ta slabost priprema za kušnje sutrašnjice?
Nauk stvara kulturu
Ovaj je članak i prosvjed, i ispovijed, i tužaljka, i molba – sve u jednom. I evo u čemu je poanta. Naši narušeni odnosi doista nam nešto govore. Oni otkrivaju da ne vjerujemo u evanđelje onoliko duboko koliko bismo trebali. A naš jedini lijek jest da u njega bezrezervno povjerujemo – u svoj njegovoj punini.
Naši narušeni odnosi otkrivaju da ne vjerujemo u evanđelje onoliko duboko koliko bismo trebali.
Uzmimo Poslanicu Rimljanima 15,7 kao ilustraciju onoga što želim reći: „Zato prigrljujte jedni druge kao što je Krist prigrlio vas na slavu Božju.“ U tom se veličanstvenom retku krije ovaj jednostavan uvid: evanđeoski nauk stvara evanđeosku kulturu. Možete to vidjeti u tekstu: „prigrljujte jedni druge [evanđeoska kultura] kao što je Krist prigrlio vas [evanđeoski nauk] na slavu Božju.“ To je ohrabrujuća istina i predivna zajednica koja može nadvladati cijeli ovaj svijet.
Razmislimo o tome, počevši od izraza „na slavu Božju.“ Ovdje je ulog ni više ni manje nego očitovanje Božje slave u današnjem svijetu. A gdje se njegova slava može vidjeti? U Grand Canyonu, švicarskim Alpama, na plažama Havaja, sasvim sigurno. Ali lakši način da vidite njegovu slavu jest da se u nedjelju ujutro odvezete do zdrave crkve, uđete, osvrnete se oko sebe i primijetite kako ljudi prigrljuju jedni druge onako kako je njih sam Krist prigrlio. Ta crkva svoj nauk pretače u svoju kulturu, i Božja je slava toliko očita da bi vas mogla ganuti do suza.
Krist vas je prigrlio
No, što ako evanđeoski nauk crkve ne daje ton njezinoj kulturi? Ako pronicljivi ljudi uđu i dožive teološki snažnu, ali relacijski slabu crkvu (crkvu sa slabim međuljudskim odnosima), pa zatim pokušaju analizirati situaciju unatrag, pretpostavljajući na temelju tih odnosa kakva bi to teologija trebala biti, što bi mogli pomisliti?
Mogli bi pretpostaviti da u našoj Bibliji piše: „Pozdravite jedni druge, kao što je Krist pozdravio vas.“ Ali ne! Stvarna poruka glasi: „Krist je prigrlio vas.“ On je napravio korak prema svima nama, pružio ruku i rekao: „Želim vas u svojoj stvarnosti. Prigrljujem vas. Nikada vas neću prestati prigrljivati.“ Te riječi, „Krist je prigrlio vas“, dovode u praktični fokus sav Pavlov nauk u Poslanici Rimljanima do te točke. Te riječi proizlaze iz duboke teologije. I imaju moć preobraziti naše crkve u kulture prihvaćanja, gdje prijatelji mogu dugoročno ostati zajedno, onako kako Krist ostaje s nama.
Nešto veće od obične ljudske ljubaznosti pokreće istinski pravovjernu crkvu.
Nešto veće od obične ljudske ljubaznosti pokreće istinski pravovjernu crkvu. Krist je tu, dajući novi ton kroz svoje evanđelje. Kako se mi, koji se slažemo oko biblijskog evanđelja, usuđujemo zadovoljiti ičim manjim od njegovog svesrdnog prihvaćanja kao opipljive relacijske kulture u našim crkvama?
Izlaz iz močvare
Toliko je nas na predivan način ponovno otkrivalo evanđeoski nauk u posljednjih dvadesetak godina. Sada je vrijeme dopustiti našem nauku da pokaže svoj puni i namjeravani autoritet – kroz ljepotu naših odnosa. Nećemo stići nikamo razvodnjavanjem evanđelja! Ali vjerujem da ćemo steći veliku snagu za budućnost ako budemo slijedili svog Gospodina u područja slave u koja još nismo dublje zašli. Zašto ne bismo priznali svoje neuspjehe i pali jedni drugima u zagrljaj sa suzama, isprikama i novim počecima? Naša nova solidarnost ojačat će nas za svaku budućnost!
Vjerujem da smo došli do raskrižja. Moramo odabrati kojim ćemo putem krenuti. U svojoj knjizi Lectures on Romans, Martin Luther nam je pokazao alternative:
Tko se onda može uzdizati nad nekim drugim i tvrditi da je bolji od njega? Osobito s obzirom na to da je on sam uvijek sposoban učiniti potpuno istu stvar kao i onaj drugi i, štoviše, da u tajnosti svoga srca pred Bogom čini ono što onaj drugi čini javno pred ljudima. Zato nikada ne smijemo prezirati nikoga tko griješi, već ga moramo velikodušno podnositi kao suputnika u zajedničkoj bijedi. Moramo pomagati jedni drugima, baš kao što si pomažu dvoje ljudi uhvaćenih u istoj močvari… No preziremo li onog drugog, obojica ćemo u istoj močvari i stradati.
Ili ćemo povjerovati u evanđelje kao nikada prije i ujediniti se, ili ćemo umrijeti u ovoj jadnoj močvari kroz koju se svi zajedno probijamo. Ja ne vidim treću opciju. A vi?
Used with permission from Desiring God.
Izvor: https://www.desiringgod.org/articles/resilient-together
