Tri pouke o neuništivoj radosti
Radost se pronalazi na najneobičnijim mjestima. Uzmite za primjer ovu prispodobu: „Kraljevstvo je nebesko kao blago skriveno na njivi: čovjek ga pronađe, sakrije, sav radostan ode, proda sve što ima i kupi tu njivu.“ (Matej 13,44). Kada ovo čitamo, možemo pretpostaviti da je njiva privlačna, nešto što bismo ionako voljeli kupiti: suncem okupana livada prošarana poljskim cvijećem ili vrtna parcela s bogatom zemljom spremnom za oranje.
Ali život nije takav. Ovu njivu iz prispodobe možemo promatrati kao prikaz onoga što bi Bog htio da prigrlimo radi naše radosti. Njegov udio za vas možda nije privlačan; možda nalikuje pješčari na kojoj su razbacane razbijene boce, hrđave limenke ulja i stare gume. To može biti pusta njiva, na kojoj baš ništa ne ukazuje na bogatstvo.
Sve dok ne otkrijete da skriva blago. Tada taj komad tvrde zemlje i korova odjednom počne prštati mogućnostima. Kad jednom spoznate da se tu krije veliko bogatstvo, spremni ste prodati sve kako biste ga kupili. Upravo se to dogodilo meni.
Pronalazak zlata
Rano u svojoj paralizi – i gotovo slučajno – otkopala sam neočekivano blago. Otvorila sam Božju riječ i otkrila rudarsko okno. Zarila sam svoje paralizirane prste u težinu neshvatljive slave, u slatkoću s Isusom u usporedbi s kojom je moja paraliza izblijedjela. U svojoj velikoj radosti, otišla sam i prodala sve, zamijenivši svoju ogorčenost i samosažaljenje kako bih kupila tu ružnu njivu koju nitko drugi ne bi želio. I pronašla sam zlato.
Nakon desetljeća korištenja pijuka i lopate molitve i Svetog pisma, moja je njiva donijela bogatstvo kraljevstva nebeskog. Pronašla sam Boga koji je gromoglasna, neobuzdana radost koja se prelijeva. Njegov Sin pliva u vlastitom beskrajnom oceanu radosti i silno, svim srcem želi podijeliti tu radost s nama.. Zašto? Kao što sam kaže: „…da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna“ (Ivan 15,11). Isusu nije stalo ni do čega manjeg od naše potpune radosti.
Isusu nije stalo ni do čega manjeg od naše potpune radosti.
Ali duboko u temeljima Svetog pisma, moja je lopata udarila u nešto tvrdo i nepopustljivo. Bog nije ničiji potrčko. Kao uzvišeni Vladar svega i svakoga, on dijeli svoju radost pod vlastitim uvjetima. A ti uvjeti zahtijevaju od nas da patimo – i to da patimo, u određenoj mjeri, kao što je patio njegov ljubljeni Sin dok je hodao zemljom (2. Timoteju 2,12).
U nadi budite radosni
Nitko ne razumije odnos između radosti i patnje bolje od Sina Čovječjega. Moj Bog je postao čovjekom, a njegova je ljubav inzistirala na tome da ne budem sama u svojim borbama. Kad me boli, on to zna. Ali Isus ne suosjeća samo sa mnom; on je nešto poduzeo u vezi s tim. Svojom smrću i uskrsnućem oslobodio me moći grijeha i, djelomično, patnje koja iz njega proizlazi. A u potpunosti će me osloboditi u razdoblju koje dolazi. To nadolazeće razdoblje moja je radosna nada! To je nada koja vidi Isusa na njegovu prijestolju s njegovim kraljevstvom koje ispunjava svaki kutak svemira. Nada koja zamišlja tugu i uzdahe izbrisane s lica svemira. Nada koja željno iščekuje trenutak kada će bol i suze biti protjerani, a zlo kažnjeno.
Ali ta nada – ona bolja domovina iz Hebrejima 11,16 – još je uvijek u budućnosti. Vjerojatno imam još kilometara i kilometara za prijeći prije nego što usnem, i postaje sve teže prilagoditi se okrutnim nasrtajima starosti i sve veće boli. Mogla bih lako baciti svoj pijuk i lopatu, srušiti se na rubu svoje ružne njive i reći: „Bože, tako sam umorna od ovoga. Molim te, ne mogu više.“
Zato raspirujem svoju nadu. Ohrabruje me moj dragocjeni Spasitelj i način na koji je podnio nezamislivu patnju zbog radosti koja je bila pred njim. Slijedim ga, parkirajući svoja invalidska kolica na Rimljanima 12,12: „U nadi budite radosni, u nevolji strpljivi, u molitvi postojani!“ Sada je lako uvidjeti zašto nam Bog zapovijeda da budemo postojani u molitvi, jer molitva može biti prava borba kada patite. I razumijemo zašto nam Bog zapovijeda da budemo strpljivi u nevolji, jer je teško skupiti strpljenje kada ste u jadu. Ali zaista je teško biti radostan u nadi – nada se može činiti tako dalekom, nejasnom i maglovitom. Ipak, Bog to zapovijeda. Jer ako je Isus odložio svoje halje kako bi radi nas obukao golemo poniženje ljudskog rođenja, onda njegov Otac ima pravo zapovijedati našom radošću. On ima ekskluzivno pravo probuditi u nama sreću koja je razmjerna žrtvi njegova Sina. Trebamo njegovati radost koja je dostojna Isusa, naše blažene nade (Titu 2,13).
Radost u patnji
„…dičimo se i u nevoljama jer znamo: nevolja rađa postojanošću, postojanost prokušanošću, prokušanost nadom“ (Rimljanima 5,3-4). Njegujem naviku da raširenih ruku dočekujem kušnje jer one stvaraju ustrajnost koja rezultira pobožnim karakterom – onom vrstom karaktera koja lako shvaća privlačnost Kristove ljepote i žudi vidjeti njegov veličanstveni rasplet s dovršenim kraljevstvom. Ta se čudesna nada povećava svaki put kad odaberem radost u svojim nevoljama. Nada se tada više ne čini dalekom, već vrlo bliskom. Ne nejasnom i maglovitom, već konkretnom i stvarnom. Nada ispunjava moj vidik Isusom, čineći da moja bol izgleda lakom i kratkotrajnom u usporedbi sa slavom koja će se objaviti. Stoga, kada patnja počne slabiti moju odlučnost, raspirujem svoju nadu poduzimajući nekoliko koraka.
Kroz patnju prolazim pjevajući. Kad god se osjećam potišteno, zamolim nekoliko prijatelja za molitvu, a zatim slavim Isusa snažnim himnama ispunjenima čvrstim naukom. Himne koji se usredotočuju na Kristovu dostojnost imaju dovoljno duhovnog mišićja da upadnu u moju obeshrabrenu dušu i prodrmaju je, budeći u njoj odgovor pun nade. Kad mi je slabi um previše zamagljen da bih u molitvi složila dvije rečenice, moje srce automatski poseže za himnama koje sam naučila napamet, poput ove:
Probudi se, dušo moja, i pjevaj
O onome koji je za tebe umro,
I pozdravi ga kao svog neusporedivog Kralja
Kroz cijelu vječnost!
Zaokupljam svoje srce dobrim stvarima. Nisam ljubiteljica televizije. Ako priča ne prenosi moralnu vrlinu ili istinu koja ukazuje na Boga, otupjet će moje srce i prije prve reklame. Zašto bih prepuštala dragocjeni prostor svoga mozga onome što umrtvljuje moj duh? Umjesto toga, zaokupljam srce dobrim knjigama i videima, umjetnošću, učenjem Svetog pisma i poezije napamet te njegovanjem ohrabrujućih prijateljstava koja hrane moju dušu. „Potpuno je prikladno da naša srca budu usmjerena na Boga kada je Božje srce toliko usmjereno na nas“, napisao je Richard Baxter. „Ako Bog nema naša srca, tko će ili što će ih imati?“ (The Saints’ Everlasting Rest, 102–3). Kada me patnja preplavi, ispunjavam svoje srce Kristom.
Služim drugima koje boli više nego mene. Uvijek postoje ljudi koji su u gorem stanju od mene, a moj je posao pronaći ih i ohrabriti u Kristu. To je ono što je Isus učinio u svojim posljednjim satima na križu. Unatoč svojoj neizmjernoj boli, mislio je na interese svoje majke i razbojnika pokraj sebe, pa je čak izrekao oproštenje brutalnim ljudima koji su ga mučili (Ivan 19,26–27; Luka 23,34.43). Želim na isti način služiti poput Isusa, stoga ulažem svoje vrijeme u organizaciju Joni and Friends i služim obiteljima diljem svijeta koje se bore s invaliditetom. Uvijek je bolje – i donosi više radosti – pružiti im olakšanje nego ga sama primiti.
Neuništiva radost
Dok se radujemo u svojoj patnji, doživljavamo radost koja nije od ovoga svijeta. Ona nikada ne pita: „Koliko još mogu podnijeti?“, već se spremno prilagođava teškim situacijama s dovoljno elastičnosti da se vrati u prvotni oblik ako se razočara. Neuništiva radost oživljava nadu, i to toliko da možemo biti „kao žalosni, a uvijek radosni“ (2. Korinćanima 6,10). Mogu uživati u veličanstvenoj simfoniji ili promatrati zalazak sunca koji oduzima dah, uživati u ružama u svom dvorištu ili zahvaljivati Bogu na njegovu čudesnom stvorenju, a ipak će uz to biti prisutna i tuga. Dio moje tuge povezan je s mojom paralizom i boli, koja nikada ne nestaje; onaj drugi dio je srceparajuća spoznaja da je moj raspeti Gospodin dao svoj život kako bih ja mogla uživati u ljepotama ovoga svijeta.
Dok se radujemo u svojoj patnji, doživljavamo radost koja nije od ovoga svijeta.
Patnja me učinila izrazito osjetljivom na Božje radosti. Takva je radost i emocija i plod Duha – duboka je i temeljita, a ipak na samim rubovima škaklja gotovo vrtoglavim oduševljenjem zbog izgleda njezine nebeske nade. Ovakva teško izborena radost ispunjava Kristovo srce veseljem. Približava se dan kada će nas Isus potpuno osloboditi od svakoga grijeha i patnje te nas besprijekorne postaviti „pred svoju Slavu u klicanju“ (Judina 1,24). A kada radost postane način života u vašoj patnji, vi dokazujete neizmjernu Kristovu dostojnost, što će zauzvrat povećati njegovu radost dok vas predstavlja pred Ocem. Ni na koji način ne želim umanjiti taj predivan trenutak. Stoga radost nije opcija. Ona je zapovjeđena radi Krista.
Taj krunidbeni dan sve je bliže za ovu ostarjelu kvadriplegičarku. Nema vremena za gubljenje. Zato se sa svojim pijukom i lopatom vraćam na svoju pješčaru razbijenih boca i korova. Natrag na pustu njivu boli i paralize, za koju nitko ne bi dao ni polog. Bog je od samog početka za mene bacio oko na tu ružnu njivu i ne mogu biti zahvalnija na tome. I zasigurno ne mogu biti radosnija.
Used with permission from Desiring God.
Izvor: https://www.desiringgod.org/articles/i-sing-my-way-through-pain
